[layerslider id=”5″]
Jedna od najčešće citiranih rečenica koja nas prati u posljednje vrijeme jest: “Hrvatska birokracija uništila mi je život i natjerala me iz zemlje.”
Ionako tešku situaciju, s kojom se suočava najveći broj naših građana, generira hrvatska birokracija, i to na svim razinama. Zagorčava život, odnosno dovodi ljude do očaja i situacije u kojoj odustaju od bilo kakve inicijative.
Naša birokracija naslijedila je sve najgore iz “labavoga” socijalističkog modela, u kojem je procedura uvijek bila važnija od efikasnosti. U istočnoj Europi “sovjetski socijalizam” bio je puno rigidniji, ali je od državnog činovnika uvijek tražio rezultat bez obzira koliko isti bio bezobzirniji nego je to bio naš slučaj.
Zato su danas mađarska ili poljska birokracija, odnosno da budem politički korektan: javna uprava, puno efikasnije od naše, koja je, bez obzira na demokratske promjene i ideološki predznak stranaka i političara koji ih predvode i “nadgledaju”, ostala zatočena u socijalističkoj prošlosti.
Tako dugo dok našim političarima i politikama provođenje nužno potrebnih reformi javne uprave ne bude za cilj imalo ideološke ili dnevnopolitičke, već pragmatične razloge i potrebe, tj. povećanje efikasnosti i kvalitete, i dalje ćemo tapkati na mjestu, odnosno zaostajati za drugima koji su još donedavno bili debelo iza nas.
Kada bismo zaista željeli ići naprijed, te da bi se reforme uopće mogle nazvati reformama, potrebno je znati što se njima zaista nastoji postići, odnosno koji su ciljevi.
No, kod nas se griješi odmah na početku, jer je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo.
Tako smo, primjerice, osnovali brojne agencije koje su trebale prvenstveno povećati efikasnost sustava, a nije se poduzelo ništa da one prve postanu učinkovite i predvodnik reformi. To znači da su rad i rezultati u njima trebali biti vrednovani poput onih koji vrijede u tvrtkama koje se nadmeću na tržištu, a ne da su preuzele sve najgore što “krasi” našu državnu administraciju, posebice onu koja je smještena u Zagrebu i od njega “južnije”. Jer, što je “južnije”, to je kod nas sve tužnije.
Pokušao se kod nas uglavnom preslikati nekakvi danski model agencija, ali sve je ostalo samo na pokušaju koji je odmah bio osuđen na propast. Zašto? Zato jer su one kod nas prvenstveno poslužile za uhljebljivanje podobnih koji se nadaju da za ne preveliki trud mogu dobiti veću plaću nego je to slučaj u čistoj državnoj službi. Ubrzo su postale kvazidržavni organi koji žele parirati ministarstvima, pa ne čudi što danas u istom slučaju imamo dva različita mišljenja: tijela Ministarstva i Agencije, što ni u jednoj drugoj ozbiljnoj europskoj zemlji ne može biti slučaj.
To je eksplodiralo proteklih dana u “aferi salmonele”, u kojoj je veterinarska inspekcija Ministarstva poljoprivrede utvrdila da pileće meso nije opasno za ljudsku upotrebu, dok je Hrvatska agencija za hranu tvrdila suprotno.
Drama je mogla početi! Uzalud su veterinarski inspektori pisali zapisnike koji govore da je meso zdravstveno ispravno, kada su priopćenja koja je izdavala Agencija, a prenosilo isto Ministarstvo poljoprivrede pod kojim su inspektori (!?), govorila suprotno.
I što sad? Afera je učinila svoje i štete za domaću industriju pilećeg mesa jesu ogromne. Ljudi su izgubili povjerenje u ne samo uvozno meso piletine i puretine, koje zaista zbog svoje cijene treba biti pod lupom inspektorata, ali ozbiljnom i kontinuiranom, već i domaće.
Sada kada je sve odjednom utihnulo, jer se shvatilo da je otišlo predaleko, ne bi bilo čudno da se pokrenu sudski sporovi protiv države koja je svojim zbunjujućim djelovanjem dovela u zabludu velik broj građana, te da na kraju mi porezni obveznici iz svojih džepova plaćamo odštete zbog toga jer kod nas zakoni nisu usuglašeni, pa ih svatko može tumačiti kako želi. Dokle tako?
