[layerslider id=”5″]
Koliko se kod nas sve što ima veze s politikom pretvorilo u uhljebljeništvo, najbolje pokazuje da više ne moraš imati talent za političara, odnosno retoriku i vještinu, tj. sposobnost kojom se trudiš informirati, uvjeriti ili motivirati one koji te slušaju za ideje koje prezentiraš u određenom trenutku da bi dobro zarađivao.
Kod nas je očito dovoljno slijediti “vođu”, biti mu vjeran i on će te sigurno nagraditi. To se najbolje vidi na primjeru našeg župana i predsjednika međimurskog HNS-a Matije Posavca, koji je u Sabor poslao umjesto sebe “nevidljivu” političarku Štefaniju Damjanović. Usprkos tome što se gotovo pa nije čulo za našu međimursku zastupnicu za vrijeme, srećom, kratkog mandata, ona je zahvaljujući plaći od oko 14.000 kuna uspjela zaraditi koliko treba nekima u Međimurju za nekoliko godina radnog staža.
I nije dosta što joj je račun znatno podebljan za vrijeme mandata, nakon što se samo šest puta javila za riječ u saborskoj klupi, već je i nakon njegovog prestanka zatražila povlasticu (6 + 6), tj. još šest mjeseci pune plaće i nakon toga još isto toliko polovinu saborske plaće.
Sigurno si je gospođa, koja očito ne zna što su savjest, moral ili pak solidariziranje s narodom, mislila: ‘Pa zašto si ne bih uzela, zaslužila sam!’
Nakon što je župan omogućio svojoj starijoj stranačkoj kolegici brzopoteznu zaradu koju običan čovjek može samo sanjati, scenarij bi se vrlo lako mogao ponoviti. Naime, umjesto njega drugi put u Sabor stigla je zamjena, ovaj put Bernarda Topolko.
Gospođa Bernarda imala je i dosad lijepo radno mjesto u ŽUC-u koji je također postao, kao i sve druge županijske tvrtke, baza za uhljebljivanje podobnih stranačkih kadrova, a sada će dobiti priliku da dobiva još veću plaću na novoj visokoj dužnosti. Dobro, ajde, nećemo je prekrižiti odmah. Nadamo se da će ipak malo žešće braniti interese birača koji su tako žarko željeli u Saboru vidjeti “našeg Matiju”, ali je on poslao samo “rezervu” za koju se uopće ne zna vrijedi li uopće išta ili ništa.
Bilo kako bilo, na ovom primjeru najbolje se može vidjeti da se ulazak u politiku itekako isplati, bez obzira koliko netko imao talenta da postane prepoznatljiv političar u javnosti, odnosno da zaista ima sposobnost da se osobno izbori za zacrtane političke i šire društvene ciljeve.
Stoga nije čudno da je i stranka koja se dosad javno najviše dičila moralnošću – MOST vrlo brzo odustala od zahtjeva da se smanje saborske plaće na 9999 kuna i da se ukinu brojne druge privilegije.
Da se ovo kojim slučajem izglasalo, to bi pak zasigurno najteže palo još jednom friškom međimurskom saborskom zastupniku, Branimiru Bunjcu. Nakon što je javno objavljena njegova imovinska kartica, posve je jasno zašto je pokušavao godinama ući u “visoku politiku”, da bi napokon uspio kroz Živi zid. Umjesto učiteljske, sada će tri puta veća saborska plaća biti puno bolja kako bi s puno manje stresa mogao otplaćivati čak šest kredita koje je u posljednjih deset godina uzeo zajedno sa suprugom!
Da zaključim. Očito je da i drugorazredni političari, koji nemaju probitačnost i ne stignu na medijske naslovnice, mogu u našoj zemlji od politike živjeti puno bolje ne od običnoga zaposlenog, već i od iznadprosječno plaćenog stručnjaka.
Ono što je najlošije u svemu jest to da će klijentelistički i podobnički sustav u političkom lancu moći ne samo kočiti razvoj ravnopravne tržišne utakmice, već, nažalost, sužavati i političko tržište u kojem vođe ne dopuštaju da se razvija stranačka demokracija putem frakcija i na taj način suprostavljaju unutarstranačke alternative, već se njeguje kult zajedništva koji nije iskren, već je zasnovan na korisnosti, tj. privilegijama.
