Tko se sjeća svog prvog dana u školi? Ja ga se, da budem iskrena, uopće ne sjećam. Pohađala sam Područnu školu u Železnoj Gori i u prvom razredu bilo nas je samo četvero pa smo bili skupa s drugim razredom. Iz tih prvih dana u sjećanju su mi ostale samo igre graničara i nogometa na dječjem igralištu iza škole i prvi učitelj kojeg smo imali. Bio je to učitelj Miroslav koji nam je svima bio jako drag.
Sjećam se i kada nam je u školu prvi put došao ravnatelj. Tog sam dana došla doma i rekla mami da nas je posjetio gospon Ravnalo, a da ubacim i malo ironije, tadašnji ravnatelj nije bio nimalo nalik na ravnalo. Uglavnom, nakon što sam mami ispričala taj važan događaj iz škole, mama je pukla u smijeh i ona je naravno prepričavala svima tu anegdotu, a ja sam naučila da je ravnalo ustvari ravnatelj škole.
Druga velika promjena je bila kada sam iz područne škole došla u osnovnu školu i kada su nas razdvojili od prijatelja s kojima sam pohađala školu u Železnoj Gori. U školi u Štrigovi bilo nas je ukupno 16, a najveća đačka trauma bila mi je učiteljica iz matematike zbog čega kasnije nisam bila upisala prirodoslovnu-matematičku gimnaziju, već jezičnu gimnaziju.
Srednja škola bila je prekrasna priča za sebe i tu sam stekla prijatelje za cijeli život. U tom razdoblju naučili smo i puno životnih stvari od profesora koji su znali da ocjene nisu bitne, već životne vrijednosti i znanje koje ćemo ponijeti sa sobom dalje kroz život.
Sljedeća stepenica bila je visokoškolsko obrazovanje. Pohađala sam dva fakulteta u Zagrebu i sa svakog sam ponijela određena znanja, ali i vidjela što ne valja, odnosno što to fali u današnjem školstvu.
No, nakon toga obrazovanje i edukacija nisu prestali. Nove stvari učim svakoga dana i čim više novih stvari saznajem, tim više shvaćam koliko stvari ustvari još uvijek ne znam.
