Brže, jače, bolje!

Blagdani iza nas uvijek su prigoda da se vidimo s prijateljima koje rijetko viđamo jer žive u inozemstvu. Iako je u moru svih obiteljskih obveza teško uopće pronaći nekoliko minuta slobodnog vremena, susret s prijateljima s kojima si na istoj valnoj duljini dođe kao prava meditacija. Njima se možeš požaliti na sve svoje probleme, nikad te neće osuđivati ni “krivo” gledati. Pokušat će te razumjeti i neće ti nametati svoja mišljenja i savjete, nego te pustiti da sam doneseš svoju odluku. Kakva god ona bila jer iz svake se odluke, bila ona prava ili kriva, može nešto naučiti. Pravo je blago imati takve prijatelje pa makar se i jako rijetko možete uživo vidjeti.

Ono što sam ih tih razgovora shvatila jest da se svi mi uvijek borimo s više-manje istim stvarima. Možda je za to kriv onaj osjećaj, odnosno uvjerenje da uvijek nešto moraš, da ništa nije dovoljno dobro i da uvijek može bolje. Tu je zatim i onaj osjećaj krivice koji osjećaš u pojedinim situacijama zbog nemogućnosti hvatanja svega što ti se danas servira. Sve to dovodi do umora na svim razinama. A kada jedanput zaglibiš u tom umoru, treba dugo vremena da se vratiš u pozitivnija stara vremena.

Vjerojatno sve to još dodatno potiče ratna psihoza, koja, iako je u posljednje vrijeme nekako iščezla, još uvijek tu kao magleni oblak i podsjeća nas da živimo u vrlo nestabilnim vremenima gdje ne znamo što nas sutra čeka. Hvala Bogu pa sada konačno možemo reći da je korona-kriza iza nas.

Lijepo bi bilo kada bi se na nekoliko dana čovjek mogao isključiti sa svih društvenih mreža, s mobitela, s računala i laptopa, no s obzirom na ritam našeg novinarskog posla, to se čini naprosto nemogućim. Ponekad baš zavidim ljudima koji danas imaju tu  privilegiju to učiniti. Cijenite to!

Ostavi komentar