Jela za doček Nove godine nisu se mnogo razlikovala od božićnih jela. Nova godina je nekad počinjala na Božić, o čemu svjedoči i naša božićna popijevka „Na to mlado leto, veselimo se“.
Može se reći da je Nova godina bila samo nastavak svečanosti za Božić. Kao i za Božić, pekle su se črne i bele čurke i kuhali svinjski lokoti, a pripremila se i hladetina. Za ručak se jela domaća juha, svinjsko pečenje s krumpirom i hrenom ili zapečeni krumpir s vrhnjem te salata, često kvašena paprika, a u kojoj bogatoj obitelji i pečeni odojak.
Na Staru godinu najprije je trebalo sve očistiti, oprati, spremiti stare stvari i izložiti nove. Na svečano ukrašen stol stavili bi se raznovrsni kolači i vino te obvezno pečeno ili kuhano svinjsko meso s prilozima, ponekad zelje s mesom, čurke ili svinjski buncek, hladetina, sarma, a često i meso s tiblice, razne gibanice i mnogo kolača.
Na Novu godinu nikako se nije smjela pripremati kokoš. Razlog je vjerovanje da svinja ruje gupcom prema naprijed, a kokoš drba prema nazad, stoga se ne želi natrag u Staru godinu koja je prošla. To je do nas došlo putem davnih magijskih rituala i vjerovanja. Očito je kokoš, odnosno pijetao bio vrlo važan za naše stare, a zna se da je bio jedan od simbola starog boga Peruna jer je najavljivao zoru svojim kukurikanjem. No, bio je i simbol plodnosti, pa se i u današnje vrijeme ponekad nosi na svadbama.
Kako je došlo do promjene u kalendaru, Nova godina počela se slaviti 1. siječnja, nije se smjela pripremati kokoš za Novu godinu iz istog razloga kao i prije za Božić, već samo uoči Božića. Ritualni običajni blagdan Kokošjevo slavio se u staro vrijeme 23. prosinca. U Murskom Središću i u drugim mjestima u Međimurju morala se tog dana zaklati crna kokoš.
Božićni ciklus svečanosti naziva se i dvanaestodnevnica. To su u kršćanskom kalendaru takozvani sveti dani, koji su zamijenili prijašnje običajne magijske rituale starih vjera povezane sa solarnim kalendarom, a koje danas znamo pod nazivom prekobrojnih dana.
Nova godina (1. siječnja) veliki je blagdan i tog se dana nije smjelo ništa raditi, pa čak ni donijeti vodu i drva. Obitelj se umivala na bunaru radi zdravlja, a djevojke su bacale jabuku u bunar. Vjerovalo se da će se ona koja bi prva izvadila jabuku udati tijekom godine. Kuće bi obilazili koljani, u Međimurju najčešće djeca koja su išla bajati. Najviše se bajalo na dane iza Božića, ali i uz Novu godinu. U Međimurju se više nije bajalo za Sveta tri kralja, kao u nekim drugim krajevima Hrvatske, na taj dan završavao bi božićni ciklus svečanosti.
Piše: Josip Šimunko
