[layerslider id=”3″]
Europska unija je zabranila korištenje neonikotanimida u poljima, ne i u plastenicima. Vijest se ovih dana stidljivo pojavila barem na jedan dan u medijima. Ipak, po značaju je jedna od najvažnijih vijesti ovog desetljeća.
Razlog zabrane je veliki pomor pčela koji se događa na cijelom planetu. Pčele umiru jer jedu otrovan med ili se ne uspiju vratiti u košnicu. Čak 75 posto svjetskog meda zagađeno je u koncentracijama opasnim za pčele, a onda valjda dijelom i za ljude.
Neonikotanimidi su treća generacija pesticida nakon DDT-a, koja je proizvedena s ciljem zaštite usjeva i smanjenja opasnosti za prirodu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, primjena je započela koju godinu kasnije. Nakon mnogih istraživanja i borbe s kemijskom industrijom u zadnjih desetak godina dokazana je velika štetnost tih sredstava. Tako su na primjer pojedina sredstva na bazi neonikotanimida štetnija su čak 7000 puta za pčele od zloglasnog DDT-ija.
Zazvonilo je na uzbunu iz još dva razloga. Ta su sredstva topiva u vodi pa se događa da su divlje biljke blizu tretiranih polja zagađene i pčele mogu uginuti i ako ne uzimaju pelud na tretiranim poljima. Američka EPA priznala je štetnost tih sredstava početkom 2016. godine. Na kraju, nestanak pčela doveo je do zabrane neonikotanimida u EU koja se dogodila ovih dana, barem u poljima, ali ne i u plastenicima.
U Europi, ali i u Međimurju, neonikotanimidi su korišteni masovno. Sjećamo se rasprava pčelara kad bi im pčele uginule nakon cvjetanja uljane repice. No malo se tko osvrtao na činjenicu da pčele ugibaju i zbog otrovnog sjemena kukuruza i drugih žitarica, ali i zbog tretiranja krumpira i zbog korištenja u voćarstvu. Sve ono što smo bacili na biljke, završilo je u vodi i tlu, a kako vidimo i na divljem cvijeću koje vole pčele. Med više nije piće bogova.
Zbog toga nas ova zabrana, iako je stigla pomalo prekasno, veseli. Kažu da se na greškama uči. No zašto smo dozvolili kemijskoj industriji da cijeli svijet postane pokusni kunić? Na to će pitanje morati odgovoriti političari, prije svega u Njemačkoj koja i najviše proizvodi ta sredstva, ali i naši domaći stručnjaci i javni djelatnici.
Kemijska industrija nikako nije usamljena u raspolaganju svijetom, no njezine su posljedice drastične.
Svijetom je raspolagao i uhićeni mladić iz Zaprešića koji je uspio ostvariti svoj dječački san: mlad se obogatiti na tuđi račun. Uspjelo mu je organizirati najveću svjetsku tvrtku za kibernetičke napade, početna cijena napada bila je svega petnaest dolara, a štete se ne mogu niti izračunati. Na sreću, uhvaćen je suradnjom policija mnogih zemalja. Valjda će se braniti da je samo u život proveo staru zagorsku poslovicu po onoj narodnoj: – Štel bi da susjedu crkne kokoš. Ili krava, po izboru.
