[layerslider id=”4″]
Bijeg od teških tema je sveprisutan među ljudima. Potpuno očekivano i razumljivo. Nije to zbog toga što su ljudi postali površni, nego zato što je svakodnevica i to godinama i desetljećima unazad bila tako naporna i teška da je razumljivo da cijela zajednica želi predahnuti i što banalnosti postaje jako važne.
Umorni od dubokih ideoloških podjela, od tranzicije s kojom se trebalo nositi, od života s kreditima u švicarcima, od blokadi, dospjelih, a neplaćenih računa, malih plaća, nezaposlenosti, straha od teških bolesti, deložacija, tko ne bi poželio malo odmora od svega toga?
Mnogi liježu s mišlju što sam ja Bogu skrivio da sam se baš ovdje rodio?
No svih tih godina polako smo se privikli živjeti s tim silnim promjenama koje smo preturili preko glavi i što smo bili generacija tog neobičnog tranzicijskog razdoblja.
No kad pogledamo iza sebe možemo imati razloga i za ponos i divljenje. Pregrmjeli smo sve to i izgradili mnogo toga žrtvujući se, u nadi da nas iza toga čeka zaslužena lakoća življenja. Na kraju krajeva čovjek spozna da i banalnost svakodnevnog života ima svoju vrijednost i da nije samo obično traćenje vremena.
Obične životne radosti kad se veselite roštilju s obitelji, kavici s prijateljima na špici. Kad s veseljem po povratku s pola kući pogledate svoju omiljenu seriju. Ne morate osjećati krivnju što s omiljenog trosjeda pratite brige izmišljenih likova s ekrana. Rasterećuje empatija za izmišljene likove, kojima se događaju loše stvari kao i vama, ali vas ne bole, jer se ne događaju drugima.
I ne trebate osjećati krivnju što ste si uzeli vrijeme za užitak u banalnosti. Građani ove zemlje dovoljno su veliki heroji jer su preživjeli nedaće u kojima bi neki drugi ljudi iz drugih uređenih zemalja presvisnuli. Mi smo heroji improvizacije, snalaženja i preživljavanja. zato s lakoćom uspijevamo u bilo kojem drugom kutku svijeta kamo se uputimo u potragu za boljim životom.
Život u Hrvatskoj je sam po sebi velika škola, fakultet za život kakav se nigdje drugdje ne može završiti.
