Suze radosnice, grčevi u grlu, srce koje kuca kao da će izletjeti iz prsa – to su bile emocije koje su preplavile Nikolu Horvata iz Čakovca, trenera osvajačice olimpijske srebrne medalje Donne Vekić, u trenutku kada je stala na najviše postolje.
Sa svojim pratiteljima na Instgramu podijelio je koliko mu ovaj uspjeh znači. U nastavku u cijelosti objavljujemo njegov post:
– Ja sam obično dijete iz malog grada koje je uvijek sanjalo veliko. U trenutku kada je Donna primila olimpijsku medalju shvatio sam da mi se san upravo ostvario. Plakao sam, naravno. Od tog trenutka stalno su se pojavljivala lica ljudi koji su vjerovali u mene. U danima nakon utakmice želio sam reći mnogo više nego što jesam, ali mikrofon mi nikada nije bio dobar prijatelj.
Iza svakog postignuća uvijek stoje ljudi iza svjetla reflektora. Usamljena hotelska soba je malo toplija s mojom Petrom i Leom na facetime ekranu. Nikada nije rekla ne idi, čak ni jednom. Zapravo, rekla je suprotno, iako znam koliko joj je teško. Valjda vjeruje u mene. A moj Leo, jako mu nedostajem i meni jako nedostaje, ali znam da će jednom biti ponosan.
Prije 32 godine moj je otac sagradio zatvoreni teniski teren kako bih mogao trenirati tenis zimi. Bio je to prvi zatvoreni teren u regiji. Vjerovao je u mene. Kad nisam uspio postati tenisač svjetske klase, mislio sam da je bio u krivu. Danas bih volio da ga mogu pogledati u oči i reći mu da nije. Znam da gleda i smiješi se. Blagoslovljen sam što me mama gledala na TV-u u finalu Olimpijskih igara znajući kakav sam put prošao da bih tamo stigao.
I Donna je to uspjela. Ispod svoje prekrasne elegantne haljine uvijek je bila ratnica. Zato vjerujem u nju. Ali znam da i ona vjeruje u mene. Držala me uz sebe čak i kad stvari nisu išle kako treba. Nikada to neću zaboraviti.
Brankica i Igor Vekić život su posvetili Donninoj karijeri, sanjajući o ovom trenutku. Nikad u njihovim očima nisam vidio sumnju da će Donna jednog dana doći do samog vrha. To me uvijek impresioniralo. Nakon ceremonije dodjele medalja okrenuo sam se i obojici im rekao “uspjeli ste”. Vrijeme je da im se zahvalim što su također vjerovali u mene.
Popis ljudi koji su pridonijeli Donninom uspjehu vrlo je dugačak. Neki su bili iza TV ekrana, a neki na stadionu. Svi oni zaslužuju barem aplauz. I konačno, iskrena emocija koju sam dobio od ljudi i prijatelja je nešto što me tjera da nastavim marljivo raditi i da se prema ljudima i dalje odnosim s poštovanjem i brigom!
