[layerslider id=”5″]
Približavaju se još jedni lokalni izbori. Polako ali sigurno već se zahuktava i neformalna predizborna kampanja. Iako se još uvijek ne zna “tko će s kime”, već se skupljaju izborni poeni na terenu tijekom društvenih događanja.
S druge strane, međimurski ljudi, koji vole izlaziti na izbore i glasovati, teško dolaze do riječi što bi naši političari trebali promijeniti u njihovoj sredini, što ih najviše muči i kako riješiti njihove probleme. U ovom trenutku običnog čovjeka najviše muči kako zadržati ili pronaći bolje plaćeni posao i imati plaću s kojom se može živjeti, otplaćivati stambeni kredit, redovno plaćati režije i nakon toga imati barem za osnovno – životne potrebe poput hrane, obuće i odjeće.
Međimurski političari kao da ne žele čuti za obične probleme svojih građana, ne žele ni previše razgovarati o njima, pa poručuju: “Mi tu ne možemo učiniti ništa.” Kao da županije, gradovi ili općine ne raspolažu s milijunskim iznosima novca, već broje “neku siću” pa više nemaju ni za što. Ali kada se povede rasprava o “infrastrukturnim planovima”, onda se ima “za svašta“.
Kada su u pitanju vodeći ljudi međimurske samouprave, isključivo se vodi rasprava o tome kako dalje graditi: dvorane, kanalizaciju, pješačko-biciklističke staze i slično, odnosno ono što će biti novi trošak proračuna i nas poreznih obveznika. I sve to u situaciji kada veliki broj građana mora tri puta okrenuti svaku kunu prije negoli je potroši.
Ono što je zajedničko najuspješnijim hrvatskim općinama jest ulaganje u poticanje poduzetništva i gospodarske aktivnosti, te socijalni standard. Kod nas se to događa još uvijek samo u promilima.
To znači da, ako želimo naprijed, više ne smijemo biti jalni onomu tko ima neku poduzetničku ideju kako bi zaradio i bolje živio, već ga u tome treba podržati lokalna samouprava. Naši političari trebali bi početi poticati one male poduzetnike koji otvaraju nova radna mjesta i isplaćuju iznadprosječne plaće. Općine bi onima koji zapošljavaju njihove građane, primjerice, trebale subvencionirati godinu dana polovinu brutoplaće, uz uvjet da radnik kod tog poslodavca treba ostati raditi još najmanje dvije-tri godine. Zatim poslodavca koji bi na neodređeno zaposlio visokoobrazovanu osobu s područja grada ili općine, znači mladu osobu koja se vratila s fakulteta u rodni kraj trebalo bi poticati s, primjerice, 20 tisuća kuna. Općine bi također trebale subvencionirati barem 70, ako ne i svih 100 posto roditeljskih troškova jaslica i vrtića itd.
Naravno, za lakše sutra politika bi konačno trebala maknuti šape od lokalnih institucija i komunalnih poduzeća u kojima se i dalje zapošljava uglavnom po političkoj podobnosti ili vezi, izmišljaju se radna mjesta i događa neracionalno zapošljavanje, nema ocjenjivanja učinkovitosti kao u privatnom sektoru, ne radi se kada i koliko treba, već se često samo “dolazi na posao” i slično. Trebala bi zaposliti menadžere na upravljačkim mjestima kojima će dobiti samo jedan zadatak: smanjiti račune građanima barem 20 – 30 posto.
Moramo početi biti svjesni toga da tek kada se naprave nasušno potrebne racionalne kadrovske promjene u komunalnim poduzećima može doći i do smanjena “čekova” koji nas guše iz mjeseca u mjesec. Jer, živimo u Međimurju, Hrvatskoj, a režije plaćamo skuplje od Nijemaca. To je samo zato jer ne plaćamo nešto što smo zaista potrošili, već kroz tri-četiri puta veće račune komunalnih usluga, nego bi oni stvarno trebali biti – financiramo “uhljebe”. Godinama nam na taj način uzimaju novac direktno iz džepa.
Jesu li građanima neke od prije nabrojenih tema važnije od obnove društvenih domova i nabave novih vatrogasnih vozila? Zasad nisu, jer godinama unatrag naši se političari uopće ne trude promijeniti način razmišljanja o tome “kako naprijed”, već i dalje trube jedno te isto.
Nažalost, na našoj političkoj sceni nema promjene retorike političara koji bi se usudili napraviti istinski zaokret prema tome da pokušaju građanima olakšati život. Hoće li se nešto promijeniti uoči svibanjskih izbora?
