Kvalitete života u zajednici mjeri se po tome kako žive najnemoćniji. Kako se zajednica odnosi prema njima. Onima koji nisu sposobni za samostalan život, koji ne mogu živjeti bez tuđe pomoći i njege. Koji su se razboljeli, a ne mogu se ni upisati na listu čekanja na pregled jer je beskonačno duga. Onima koji zbog skromnih prihoda i unatoč sposobnostima ne može nastaviti školovanje. Unatoč sposobnostima dobiti posao u struci, jer su ispred njih nevidljivom tintom upisana djeca viđenijih roditelja.
Sve to oblikuje ocjenu sredine u kojoj živimo. Ocjena ovisi o najslabijoj karici. O tome što možemo očekivati od okoline kad smo najslabiji, najranjiviji. Na kakvu sigurnost i solidarnost tada možemo računati.
Ako smo mladi, radno – sposobni, uspješni i zdravi tada nam sve to nije važno. Sve što je potrebno možemo si osigurati sami. Ako smo uz to i empatični tada dajemo i drugima. Ali nisu svi te sreće. Ne rode se svi zdravi i sposobni za samostalan život. Prema njim trebamo mjeriti kvalitetu neke zajednice. Koliko ona pomaže takvim osobama i njihovim najbližima koji o njima brinu. Ili se odnosi prema njima s odbacivanjem?
Kod nas je sve prebačeno na milost humanitarnih akcija i aktivnosti udruga. Na djelovanje preko projekata. Svaka dodatna pomoć osobama s teškoćama naziva se nadstandardom. Ma koji nadstandard, pa ti ljudi najčešće u životu ne mogu dostići ni standard normalnih ljudi. S kojim pravom se svaka pomoć da okuse normalan život naziva nadstandardom?
Kod nas se tako potpuno pogrešno asistenti, ljudi koji osobama s teškoćama pomažu u savladavanju svakodnevnih prepreka nazivaju nadstandardom. Kao nešto što smo osobama s teškoćama osigurali ekstra, kao čin iznimne plemenitosti i humanosti. Ma nemoj! Zdravi
i sposobni imaju samo veću obvezu prema slabijima, zato što im je život darovan u izobilju. Pravo na asistente osobama s teškoćama mora biti zagarantirano sustavno, a ne ovisiti o kojekakvim projektima.
