Znate onaj osjećaj dok pokraj vas prođe policijski auto ili kombi, znate da ništa niste krivi, ali prođe vas nelagoda. Ja se tako osjećam svaki puta. Doslovno. Znam da mi je brzina po ograničenju, uvijek se vežem, ako me neko zove rijetko se javim, ali ako baš moram stavim slušalice (pitala sam policajce, vele da je to okej). Dakle, ne radim ništa krivo, ali policija!
Sjećam se dok sam bila mala često smo išli u Austriju, Sloveniju ili Mađarsku. To je ono doba kad se išlo u H&M ili kupiti ‘’pristojnu’’ odjeću preko granice. Uvijek kad smo prelazili granicu bilo mi je čudno. Te kontrole, pa otvori prtljažnik, znaš da je sve u redu, ali.
Tako smo jednom prilikom išli po role u Mađarsku. Crvene role plus oprema. Sve smo to krasno kupili, bilo je naravno povoljnije nego u ono doba u Hrvatskoj, ja sretna, mama i tata sretni. Krasna sretna obiteljska situacija, dok nismo došli na granicu di su stisnuli tati carinu i na kraju su role koštale duplo više nego bi koštale u Hrvatskoj.
Pred dva vikenda išli smo u Sloveniju. Prije granice kreće provjera. Jesmo svi vezani, imamo li svi važeće osobne (da ne bi bilo osobna mi istekla prekjučer i slične prekogranične situacije). Prođemo granicu i sve super. Voziš 50 po slovenskim selima, eventualno 49 čak i tamo di je 70 jer je patrola na svakom koraku. Znaš da je sve u redu, ali i dalje je onaj osjećaj, kaj ako me zaustavi policija. I tako se mi vraćamo natrag, svi vezani, sve krasno. Kaže policajac: ‘’Djevojke bliže prozoru’’, da nas usporedi sa slikama osobne. Mi se približimo, osmijeh nabacimo i policajac svojim vrsnim okom primijeti da sam se naslonila na pojas (slučajno) pa je to kao da nisam vezana. Dakle, taj osjećaj panike onda postaje stvaran. Sad stvarno jesam kriva. Kažem ja, slučajno sam se naslonila. Kaže on kazna 120 eura. Kažem ja, ali zaista sam se slučajno naslonila. Upozori me policajac, ja se osjećam ko dijete u prvom razredu osnovne škole kad krivo napišeš slovo A. Prođemo granicu, bez kazne, a ja se i dalje osjećam ko kriminalac. Bezveze.
