Nakon završetka srednje škole ili fakulteta prestaje idilično okruženje bez pretjeranih briga u životu i počinje onaj “pravi” život. Pronalazak odgovarajućeg posla, plaćanje stanarine, režija, hrane, goriva, a ne daj Bože da još imaš dijete ili djecu.
Mnogi su spas odlučili potražiti van države, no još uvijek je dosta građana ostalo koji se koprcaju u svoj toj zbunjoli. Osoba sam koja pokušava na svaki problem gledati onu vedriju stranu, ali u posljednje vrijeme teško da i samu sebe motiviram. Nekad mi se čini da pretjerujem, nekad da je situacija puno lošija nego se to čini na prvi pogled.
Teško je čuti kolege s fakulteta i povjerovati situacijama koje susreću u pojedinim državnim institucija. Od nekompetentnosti djelatnika, bolesnih međuljudskih odnosa, vrijeđanja, nemorala pa do toga da šefove koji rade za cca 15.000 kuna neto u svojim uredima gledaju porniće, a ne znaju popuniti ni običnu tablicu u Excelu ili isprintati word dokument, pretvoriti pdf u word, itd.
Teško je gledati takvo okruženje kad znaš da si potrošio pet ili šest godina na svoje fakultetsko obrazovanje i oko 300.000 kuna na troškove u tih šest godina. S fakultetom radiš sada samo za nekih 3.000 kuna, a ovi prije opisani na šefovskim pozicijama primaju pet puta veću plaću za doslovno ništa. Za zadatak koji ti napraviš u jednom danu, njima treba dva tjedna?! Takvi samo krate Bogu dane, a svi mi ostali lijepo to plaćamo.
Kako se riješiti tog osjećaja zaglavljenosti u državi, odgovora još nemam. Prije sam uvijek bila protiv odlaska van, ali možda je to još jedina ostala opcija za one koji još uvijek imaju motivacije za rad i razvijanje sposobnosti, a nisu dobili odgovarajuću priliku. Jer ako vlastita država proguta tvoje potencijale, onda je gotovo. Živjet ćeš od jutra do sutra, svaki dan ići bezvoljno na posao koji te nimalo ne ispunjava, dapače još te unazaduje i zatupljuje. Sve to prenijet ćeš jednog dana na svoju djecu, te se taj začarani krug beznađa nikad neće rastopiti.
