Čakovec je imao čast prvi u Hrvatskoj ugostiti autoricu Milenu Miklavčić i predstavljanje njezine knjige “Ogenj, rit in kače niso za igrače”(“Vatra, guzice i zmije nisu za igranje”) koja u Sloveniji slovi za nevjerojatno popularno djelo, rasprodano u nekoliko izdanja. Milenina trinaesta knjiga donosi priče temeljene na intimnoj ispovijesti sugovornica. Razgovarala je sa oko tri tisuće osoba, većinom žena, koje su otvorile dušu i donijele nevjerojatne iskaze i istinu o spolnosti, odnosu prema ženama, obiteljskim vezama naših predaka gdje je mušarac bio gospodar nad ženinim umom i tijelom. Slovenska spisateljica Miklavčić time je prva autorica koja je istraživanjem donijela svjedočanstva brojnih žena, i pisala o toj temi jer sličnih knjiga na tu temu u Europi nema.
Literarna večer održana je u Gradskoj kavani Čakovec, a večer je moderirala Tea Plaftak, porijeklom iz Međimurja. Trenutno u Mariboru studira, piše magisterij i bavi se prevođenjem, pa je tako došlo i do suradnje sa spisateljicom Miklavčič. Izdanje knjige “Ogenj, rit in kače niso za igrače”na hrvatskom očekuje se sljedeće godine. Autorica Miklavčič posjetitelje literarne večeri u Kavani dodirnula je emotivnim svjedočanstvima koja su i njoj samoj davale snagu.
* Životna iskustva vaših sugovornica su iznimno teške. Koliko je teško spoznavati toliko mnogo nesretnih priča?
– Imala sam težak život već od djetinjstva. Posebno je bio težak odnos s mamom koja je bila vrlo agresivna, nas tri sestre često je tukla. Zato sam oduvijek čeznula za tim da bi me netko pomilovao, uputio lijepu riječ. Imam četvero dijece. Drugi sin mi je umro od tumora na mozgu, najmlađi sin je također obolio jer je imao tumor na štitnjači, ali uspio je prebroditi bolest. Priče koje su objavljene u ovoj mojoj knjizi su me zapravo spašavale. Kad sam imala svoje teške trenutke i slušala priče svojih sugovornica koje su iznimno teške, nekako je i meni samoj bilo lakše. Ispovijesti tih žena mene samu su učinile moćnom.
* I dan-danas ima još mnogo obiteljskog nasilja u kojem stradavaju upravo pripadnice ženskog roda. Prema vašim spoznajama koliko se odnos prema ženama promijenio od načina ponašanja prema njima u prošlom stoljeću?
– Žene danas žive s dva lica. Jedno lice je za javnost, kad se smijemo i kad smo dobro, kad se za prijatelje i društvo, držimo s mužem za ruke. Unutar četiri zida, nažalost, situacija je često sasvim drugačija. Ima fizičkog nasilja, ali nažalost još više psihičkog nasilja. Žene su zapravo dva puta hendikepirane. Moraju ići na posao, moraju rađati djecu, moraju biti uvijek uređene, moraju brinuti za svoju obitelj i supruga. To je sve za ženu vrlo naporno. Ipak, današnje nasilje u odnosu na nekadašnje, nije usporedivo. Nekad je žena imala jedne cipele i jedan komplet odjeće, a danas je teško naći ijednu ženu koja ne stane pred prepun ormar odjeće i kad kaže: – Nemam što odjenuti! Nemam si kaj obleči!” Moramo stoga svi spoznati kakav je bio život naših predaka i u postelji, i za stolom te kakvi su bili njihovi odnosi, kako bi sve što imamo danas mogli i znali više cijeniti. Jer, ako ne poznajemo prošlost, ne znamo cijeniti ni sadašnjost.
foto: rr
