Zbog godinama lažno stvarane slike društvenog zajedništva, konačno je postalo jasno da nam društvo vapi za određenom transformacijom u cjelini, posebno zbog toga što se na vlasti neprestano izmjenjuju ljudi istih ili izuzetno sličnih stavova, samo obučeni u druge boje majica ili političkih dresova. Njihova igra uvijek ima jednaka pravila koja se ne mijenjaju, a dobivanje ili gubljenje utakmice ovisi o trenutnom interesu suca koji je postavljen također od njih samih.
Tako se sve jačom regulacijom i stvaranjem sve većih broja propisa pokušava cijeli gospodarstveni sustav staviti u stroge i čvrste okvire, i to kako bi oni vladajući znali i imali apsolutni utjecaj na gospodarske procese. S druge strane, problemi se nikada ne mogu rješavati na način na koji su i stvoreni. Poražavajuće je stoga što mali gospodarstvenici, pa tako i njihovi radnici, neprestano žive u svojevrsnom strahu i neizvjesnosti vlastitog poslovanja jer im ono na dnevnoj bazi ovisi o političkim odlukama, tj. nečijim stavovima i nakon toga samih zakona.
Kako država spašava brodogradilišta i iz našeg zajedničkog džepa i isplaćuje plaće njihovim radnicima, zbog čega to nikada nije napravila za radnike kod malih poduzetnika koji su povremeno dolazili u stanja nelikvidnosti i izuzetno se teško borili da u takvoj situaciji opstanu na tržištu, a mnogi čak i propali? Zbog čega je strateška važnost nečega uvjetovana populizmom i političkom odlukom, a ne stvarnim tržišnim principima i mogućnostima? Jedino ako se pusti da propadne ono što ne valja, može doći nešto novo što ima potencijal. Jer ono što ima potencijala s vremenom uvijek raste samo od sebe, čak i uz minimalne ili nikakve poticaje.
Ako želimo zdravo društvo “jednakih šansi” kako glasi jedna od političkih parola, tada se ne smije dozvoliti subvencioniranje ili potpomaganje jednih grana djelatnosti i to iz državnog (našeg zajedničkog) proračuna, dok se istovremeno otežava funkcioniranje drugih djelatnosti, posebno onih kojima se bave mali poduzetnici. Navikli smo kao društvo da nas neprestano netko spašava i da imamo određenog patrona iznad sebe, nasjedamo na priče onih koji nas uvjeravaju da nam je zemlja obuzeta neoliberalnim kapitalizmom ili da privatni poslodavci namjerno ugrožavaju prava radnika, te se neprestano s istim neistinama samo vrtimo u krug.
Političke stranke, kakve i jesu same po sebi, stvorene su tako da održavaju određenu stegu svojih članova, da zadržavaju osobe u određenim kalupima, kako društvenim, tako i misaonim. Političke programe redovito donosi sam vrh stranke, što znači da se ponovno radi o određenoj elitnoj skupini u samoj stranačkoj hijerarhiji koja pak u svemu gleda zadovoljenje vlastitih interesa, posebno ako se politikom bave profesionalno. Njihov cilj je stoga osigurati samima sebi egzistenciju jer većina njih po završetku političke dužnosti nemaju sigurnu mogućnost i potencijal za samostalni rad. No, njihove piramide se ipak polako urušavaju jer se građani osvještavaju i žele prostor za samostalno razmišljanje i donošenje vlastitih zaključaka.
