Postoje dvije krajnosti kojima svjedočimo na političkim skupovima u lokalnim sredinama. Na jednoj strani su političari koji sami sebe pretvaraju u heroje pa se tako na sva usta hvale što su sve učinili za narod, ilitiga mještane, te daju razna obećanja koja, kao što se na kraju svaki put ispostavi, ne mogu realizirati.
Druga krajnost pak je kada od sebe prave žrtve pa govore da oni ne mogu ništa više učiniti ili da su učinili sve što je u njihovoj moći te da o bilo kojem njihovom problemu odlučuje netko drugi. Takvi su mi uvijek zanimljiviji. Krivnju za svoju nesposobnost odmah prebace na neku treću osobu, umjesto da se uhvate ukoštac s problemima svojih mještana koji su ga izabrali i dali mu puno povjerenje da to i čini umjesto njih. Jer tako je najlakše. Kada ti nešto ne ide od ruke, onda od sebe napraviš žrtvu nadajući se da će ljudi oko tebe to i “popušiti”.
Možete ih prepoznati odmah po ovim rečenicama: “O tome odlučuju više instance vlasti”, “Cesta (ovdje možete ubaciti bilo koju drugu riječ) će se napraviti kada se za to stvore uvjeti”, “Pitanje biste trebali uputiti prema višim institucijama jer to nije u našoj nadležnosti” itd.
Takvi ljudi kao da nisu svjesni svoje odgovornosti na koju su pristali kada su se prihvatili bilo kakve funkcije. Nisu svjesni da su oni ti koji moraju vršiti pritisak na, kako kažu svojim birokratskim jezikom, više instance vlasti. Oni su dio sustava koji je potrebno mijenjati kako bi stvari krenule prema boljemu. To je jako mukotrpan posao prilikom kojeg se nailazi na mnogobrojne prepreke. Ali glavna poanta je da na tom putu ne odustaneš sve dok ne ostvariš sve svoje zacrtane ciljeve. Nitko još nije postao uspješan preko noći. Iza svakog uspjeha stoje sati i sati rada, no čini se da je nekima to teško shvatiti.
