Izvrstan pregled prošlogodišnjih događaja na globalnoj razini te i njihov utjecaj na Hrvatsku, kao i ono što nas očekuje u 2018. napisao je Velimir Šonje na portalu Ekonomski lab, čiji tekst prenosimo u cijelosti:
Svaki pokušaj klasifikacije ili sistematizacije ima za cilj stvaranje smisla u oceanu informacija. Težak posao. Jedva izlazim na kraj s tjednima: redovito se gubim u nedjeljnim pokušajima da u vodopadu događaja i informacija iz protekloga tjedna prepoznam neki smisao i stvorim priču koja će dvadeset i četiri sata držati vodu.
Sada stojim pred cijelom godinom. Pred osvrtom na prošlu i uvodom u novu stojim kao Ali Baba pred stijenom bez čarobne riječi i pitam se koliko je arogancije potrebno za pisanje sažetka tako mnogo vremena u tako malo riječi, piše Ekonomski lab.
Užasnut, skačem na glavu, predan neizbježnom neuspjehu:
2017.
- Mali sjevernokorejski diktator u veljači se počeo igrati raketama po japanskome moru, čime se geopolitički epicentar počeo seliti s Bliskog Istoka, gdje se poraz ISIL-a neminovno bližio, u Aziju.
- Trump je u travnju ublažio protekcionističku retoriku, globalizacija mu je slomila kičmu (Steve Bannon odlazi iz Bijele kuće) i trend vrijednosti dolara okreće u pad, koji će trajati do potkraj godine. Godina je počela s 1,054 dolara za euro, a završava s 1,2.
- Nakon stresa zbog Brexita i Trumpa 2016., Macronova pobjeda refrešala je umornu Europu i vratila nadu da dezintegracija nije nov i nepovratan trend.
- Mutti Merkel odnijela je Pirovu pobjedu na rujanskim izborima za Bundestag; propali su pregovori o koaliciji s liberalima i zelenima, tek toliko da se ne bi pomislilo da je kontinent nakon godina stresa na rubu nirvane. Sada idu pregovori s SPD-om o nastavku velike koalicije, Merkel je nervozna (u novogodišnjoj čestitci poručuje Nijemcima Svijet nas neće čekati), a gotovo polovica njemačkih birača na kraju 2017. želi da Mutti ode. Ne bi joj bilo prvi put da se provuče, ali nikada nije bila u težem položaju.
- Gospodarski pokazatelji već sredinom 2017. pokazuju da cijeli svijet i EU raste brže nego što se mislilo potkraj 2016. I nezaposlenost pada brže nego što se mislilo. Sve izgleda dobro – opet vlada sindrom koji su Reinhart i Rogoff pred deset godina pretvorili u naslov knjige This time is different.
- Inflacija je posvuda relativno niska (globalizacija je za to zaslužnija od bilo čije svjesne želje) pa su centralni bankari relaksirani; Europska središnja banka smanjuje mjesečnu kvotu otkupa obveznica sa 60 na 30 milijardi eura, ali guverner Draghi jasno kaže da je spreman na sve ako zatreba; i svi su s tim sretni – bonanza se proteže dokle pogled seže.
- Glad za rizikom se širi, traže se obveznice u kojima je ostalo još nešto visokih prinosa, baš kao u hrvatskim državnim, čiji je prinos (na desetogodišnju) početkom godine iznosio oko 3,1%, a godina završava oko 2,3%. Velik je to pad. Naši se hvale da su sami zaslužni za pad prinosa (premda uglavnom nisu, nego se to događa jer je sada tako ustrojen svijet).
- Kao i svuda oko nas, rast 2017. veći je od očekivanja; kod nas će biti 3,1%-3,3%, još uvijek sporiji nego u većini sličnih država. Uspjeh je relativna stvar.
- Ni Agrokor nije uspio pokvariti rast. Iako se medijska i politička scena tresla više nego da je propao cijeli bankarski sustav, stresa nije bilo ni u tragovima, tek nekoliko makroekonomski nevažnih pred-stečajnih nagodbi (Unex, AWT, Granolio, Sokol Marić…).
- Požari su bili najveći otkad pamtimo, osobito onaj kod Splita, no nije samo kod nas bilo tako, slično je bilo s požarima u Californiji, zimom u drugim dijelovima SAD-a; klimatske promjene?
- Fizičari su dokazali postojanje gravitacijskih valova. To je važno, jer možda će neki budući ljudi naučiti jahati na njima; tko zna za što je čovjek sve sposoban kad se vidi što je sve u stanju zamisliti. Godišnji pregled dosega znanosti sastavio je Igor Rudan, a kako ekonomija nije uključena, ovdje je i Quartzov pregled trinaest zanimljivih doprinosa u ekonomskoj znanosti 2017.
- U Quartzovom izboru najvažnijim se čini doprinos Hultena i Nakamure koji su pokušali konceptualno rasvijetliti jednu od najvažnijih zagonetki moderne ekonomije. Još od Solowljeve izjave (1989.) da se kompjutori vide svuda osim u obračunima rasta, ekonomisti priznaju da imaju ozbiljan problem s mjerenjem rezultata napretka u uvjetima IT revolucije. Hulten i Nakamura su pošli od toga da u standardnom modelu rasta postoje tri dinamike: rast angažiranog rada, rast angažiranog kapitala i rast ukupne faktorske produktivnosti – takozvani tehnološki napredak, a zapravo Solowljev rezidual u koji stane svako zamislivo objašnjenje (bolja organizacija, institucije, inovativnost, kultura…). Hulten i Nakamura su u Solowljev model integrirali staru Lancasterovu ideju da postoji i četvrta dinamika razvoja, takozvani output-štedni tehnološki napredak. Objašnjava se pomoću “tehnologije potrošnje”; to su troškovi usvajanja znanja, informiranja, pretraživanja tržišta i sl. Kada napreduje tehnologija potrošnje (a to je najvažniji oblik tehnološkog napretka u zadnjih 30 godina), onda se s istom razinom outputa postiže veća razina zadovoljstva potrošača, a to je jako teško mjeriti.
- Čak se i proljetno «preslagivanje» vlade u ovom nizu događaja čini kao nebitna stvar. Ima li uopće smisla spominjati da je Hrvatska izgubila neku arbitražu (koju ne priznaje) o zaljevčiću što gleda na zapad, ili je to posve rubni događaj u nekom svemirskom poretku stvari, među g-valovima?
2018.
- Kad smo već kod jedva primjetnoga ruba, na našoj periferiji Europe čak četiri države imat će Festival demokracije 2018. Najveći demokratski dernek očekuje se u Mađarskoj; s onu stranu žilet-žice otac nacije Viktor Orban iskreno uživa u roli predziđa kršćanstva kao da je Huntingtonov Sukob civilizacija bio roman koji je tražio svog glavnog lika. Ta predstava mu u očima oduševljenog puka donosi (možda i opet) 2/3 ruku u onoj velikoj zgradi na Dunavu, peštanskom parlamentu, pred kojim se još 2006. pucalo na zastupnike FIDESZ-a (takvi su Mađari, povremeno malo nemirni).
- Za Mađarima će Talijani, s pokretom pet zvijezda Beppe Grilla (koji se ipak umirovljuje) u lijepom vodstvu pred dečkom koji je nekad obećavao, Renzijem. Netko je rekao da populistički, ideološki neprofilirani pokreti dođu i prođu?
- U Sloveniji je moguć povratak Janše, a s Bosnom i Hercegovinom se najmanje možemo šaliti od cijele Regije. Tamo za sva tri naroda vrijedi isto – nemoć pomirenja stvarnosti i snova – pa je priziv na razum, prihvaćanje Daytona kao polazišta ove Bosne i Hercegovine, i uzajamno uvažavanje jedino što nam svima skupa može donijeti spas (neka granica EU između Hrvatske i BiH ne zavarava).
- Kad smo kod izbornih tema, svakako je najvažnija ona njemačka: hoće li se sklopiti nova velika koalicija do proljeća, ili gledamo uvertiru u odlazak velike Angele (što bi moglo poremetiti euro-integracionističke planove Bruxellesa i Pariza)?
- Svijet je hvala bogu dobro (ekonomski). Očekivane stope rasta što ih prognoziraju MMF i Komisija, već godinama nisu bile ovako visoke (iako su zanemarivo manje nego 2017.); čak i Italija ide preko 1% što je važno za nas, oni su ipak još malo naš najveći trgovački partner:
- Agrokor: ispod dosadašnjeg preživljavanja i neutralizacije negativnih učinaka čuje se tutanj pravnog kaosa, ali hoće li se ta lavina pokrenuti ili ne, ne možemo znati. Možda su baš zbog toga prognozeri oprezni pa očekuju malo sporiji rast 2018. nego 2017.:
I što sad? Novecentov glasovir
Kako se bullet point prevodi na hrvatski? Te nabacane točke omogućuju autoritativnu fragmentaciju – iluziju da je niz opisa i činjenica nešto što ima dublji smisao (iako je riječ tek o informiranom nabacivanju uglavnom poznatim činjenicama u nedostatku uvida u dublju logiku stvari), piše Ekonomski lab.
Svijet je naprosto (meni) previše složen. Svi ti ljudi i njihovi životi … nemoguće je pohvatati sve to.
Osjećaj neuspjeha u osvrtanju na prošlu i uvodu u novu godinu vratio me u jedan važan trenutak u životu. Odigrao se pred mnogo godina kada sam pročitao knjižicu Novecento Alessandra Barrica, zadnju priču koja mi je imala smisla. Ako niste čitali, možda se sjećate filma The Legend of 2000, kod nas prevedenog kao Pijanist, snimljenog prema Bariccovoj knjizi, s Timom Rothom u glavnoj ulozi.
Dakle, Novecento je dječak rođen na prekooceanskom brodu kao slijepi putnik koji nikada ne siđe na kopno. Obdaren nevjerojatnim talentom za glasovir, on provodi život svirajući, zabavljajući putnike i povremeno se natječući s nadobudnim jazz pijanistima koji se uspinju na brod privučeni mitom o najboljem sviraču koji svira na valovima Atlantika.
Povremeno, dok brod stoji usidren u newjorškoj luci između dva putovanja, Novecento naslonjen na ogradu palube promatra grad. Razmišlja ne bi li ipak ljuljavi brodski lim pod potplatima zamijenio čvrstim kopnom. Tamo se znaju gabariti života. I ljubav se može smjestiti u taj okvir. I dok Novecentov pogled prelazi preko nepreglednog pejzaža dimnjaka i krovova, on odluči nikada ne kročiti na kopno:
Nije me zaustavilo to što sam vidio /
Nego ono što nisam vidio/
Možeš li to shvatiti brate?,… nego ono što nisam vidio … tražio sam ga ali nije ga bilo, u čitavom tom gradu bilo je svega osim/
Bilo je svega/
Ali nije bilo kraja. Gdje je svemu tome kraj, to nisam vidio. Kraj svijeta/
Sada ti razmisli: uzmimo glasovir. Tipke počinju. I tipke završavaju. Znaš da ih ima 88, u tom pogledu te nitko ne može preveslati. Nisu beskonačne one. Ti si beskonačan i unutar tih tipaka beskonačna je muzika koju možeš svirati ….
Ako je ta klavijatura beskrajna, onda /
Na toj klavijaturi nema te glazbe koju možeš svirati. Sjeo si na pogrešan stolčić: to je glasovir na kojemu svira Bog /
Isuse, jesi li samo vidio te ulice?
I samo tih ulica bilo je na tisuće, kako vi tamo dolje uspijevate izabrati jednu/
Izabrati jednu ženu/
Jednu kuću, jednu zemlju koja će biti vaša,
Jedan krajolik koji ćete gledati, način na koji ćete umrijeti
Bijeg od onoga što nije mogao vidjeti Novecentu će omogućiti propust običnoga u životu i zauvijek ostanak unutar okvira omeđenog brodskom konstrukcijom, vječnim putem amo-tamo između Engleske i Amerike, i za njega najvažnije – preglednom niskom osamdeset i osam tipki glasovira unutar kojih će ostvarivati svoju virtuoznost. Za sve ostale utopljenike među krovove i dimnjake grada, ostaju tek bullet points kao izvori slijepe nade da svijet ima neki logičan slijed.
Preneseno s portala Ekonomski lab, autor
