Matija Barić rodom je iz Mihovljana, trenutno sa obitelji živi u Čakovcu te je po mišljenju većine međimurskih igrača i igračica, ali i javnosti, jedan od naših najboljih stolnotenisača.
Već je krajem 80-ih godina prvi put sjeo za računalno svojeg oca te se odmah rodila ‘ljubav’ koja je utrla put u njegovoj profesionalnoj karijeri pa je od 2016. godine vlasnik uspješne tvrtke. Djed Stanislav bio je nogometaš, otac Bojan košarkaš, no on je ipak postao stolnotenisač. Sve titule ne može prebrojati, a najviše se ponosi rodnim mjestom i obitelji.
– Kada si iz maloga Mihovljana, jednostavno moraš biti dva ili tri puta bolji od onoga koji je u istom rangu, što je jako teško. Unatoč tome što i jesi bolji, primjerice na jednom kvalifikacijskom turniru za europsko prvenstvo bio sam sam, a nakon izborene pobjede otvoreno su mi rekli da umjesto mene, na turnir ide poraženi jer je bio ‘nečiji’ sin. Stvari sam samo pokupio i to su situacije koje se moraju pretrpjeti i na kojima sam očvrsnuo. Jako sam ponosan na to gdje sam rođen i nikada se toga ne bih odrekao. Uvijek, na svakom turniru sam se ponašao tako i htio da budem pravi primjer Međimurja, da pokažem da nismo mali i nebitni, govori Barić te dodaje kako je u sportu iznimno važna kombinacija dokazivanja, karaktera, odricanja i volje.
– Trener je svaki dan trenirao sa mnom, a u nedjelju je s nama ručao za stolom do 14:00, nakon čega smo išli na trening, govori Barić koji je već od malih nogu nizao odlične rezultate, ali ističe kako mu je obitelj na prvom mjestu.
– Već 23 godine, od srednjoškolskih dana, moja najveća podrška mi je supruga Jelena. U sretnom braku smo 12 godina te je ona na turnirima moj najveći navijač koji me uvijek bodri. Također sam ponosan na svoje troje djece, Elena (10), Bruna (7) i Borna (4). Posebna zahvala osim supruzi i djeci, ide bjeloruskim trenerima Vladimiru i Alekseyju Yefremovu koji su me oblikovali ne samo kao sportaša, već i osobu kakva sam danas, govori nam Barić.
Kroz natjecanja je stekao brojna prijateljstva, nastupao u svim međimurskim ligama, u najvišim hrvatskim rangovima te u reprezentaciji, ali uvijek skroman svoje je nagradne fondove na osvojenim turnirima najčešće potrošio tako da je počastio sve na večeri nakon turnira.
Tko mu je sportski uzor, kako je njemu i njegovoj obitelji auto ‘zakuhao’ kod Varšave kada su odlazili na pripreme u Bjelorusiju, kako su im prijetili kriminalci te zašto danas Kineze smatramo najboljima u stolno tenisu, pročitajte u tiskanom izdanju Međimurskih novina koje možete pronaći na brojnim mjestima od petka, 2. kolovoza.
