Nova ekonomska analiza Arhivanalitike pokazuje da javni sektor u Hrvatskoj troši znatno više nego što bi ekonomski i demografski razvijene članice Europske unije trebale. Rezultat? „Višak“ potrošnje doseže vrtoglavih 2,8 milijardi eura.
Dok se građani svakodnevno suočavaju s inflacijom i pitanjima o kvaliteti javnih usluga — od zdravstva do obrazovanja — ekonomisti su odlučili ogoliti brojke. Najnovija analiza objavljena na portalu Ekonomski lab pod naslovom “Gdje je javni sektor pretjerao?” donosi precizan uvid u strukturu javnih rashoda i otkriva gdje točno hrvatski proračun „krvari“.
Cijeli tekst i detaljne grafikone možete pročitati u originalnom članku na portalu Arhivanalitika.
Hrvatski javni sektor, prema nalazima analize, troši oko 3 % BDP-a više od očekivanog u usporedbi sa sličnim zemljama Europske unije. Kada se taj postotak pretvori u opipljiv novac, dolazimo do brojke od oko 2,8 milijardi eura.
Kako se mjerilo i zašto je ovo važno?
Kako bi se izbjegle uobičajene kritike o „neoliberalnoj pristranosti“, analiza je rađena strogo unutar okvira europskog modela socijalno-tržišnog gospodarstva. Autori su usporedili Hrvatsku s 24 članice EU-a (isključujući specifične ekonomije poput Irske i Luksemburga), uzimajući u obzir dva ključna faktora: stupanj ekonomskog razvoja (BDP po stanovniku) i veličinu države (broj stanovnika).
Iz jednadžbe su maknuti vanjski faktori poput EU fondova (investicije i subvencije) te fiksni troškovi poput kamata na javni dug, kako bi se izoliralo ono na što država doista može izravno utjecati. Fokus je stavljen na tri glavne komponente javne potrošnje:
-
Naknade zaposlenima (plaće u javnom i državnom sektoru)
-
Intermedijarnu potrošnju (materijalni troškovi države, odnosno ono što država kupuje za svoje funkcioniranje)
-
Socijalne transfere (gdje glavninu čine mirovine)
Tri točke rastrošnosti: Gdje smo u plusu, a gdje u minusu?
Analiza koristi metodu kojom se izračunava “očekivana” potrošnja za zemlju hrvatskog profila. Sve iznad nule (pozitivan rezidual) znači da trošimo više od europskog prosjeka za našu razinu razvijenosti.
-
Plaće javnog sektora (Naknade zaposlenima): Ovo je jedno od područja gdje Hrvatska bilježi značajan “višak” potrošnje u odnosu na ono što bi ekonomski model predviđao za zemlju naše veličine i snage. Nedavni valovi povećanja plaća u državnim i javnim službama dodatno su pogurali ovu stavku prema gore.
-
Materijalni troškovi (Intermedijarna potrošnja): Državni aparat i njegovo održavanje, nabava i operativni troškovi također pokazuju tendenciju prekomjernog trošenja.
-
Socijalne transfere i mirovine: S obzirom na demografsku sliku i starenje stanovništva, pritisak na mirovinski sustav je ogroman, što također stvara odstupanja u odnosu na mlađe ili ekonomski propulzivnije ekonomije EU-a.
Ključni zaključak analize: Hrvatska ne troši previše zato što je bogata, već troši iznad svojih ekonomskih mogućnosti, što dugoročno guši privatni sektor i usporava realni gospodarski rast.
Može li se trošiti pametnije?
Autori analize ne sugeriraju puko, slijepo rezanje prava, već upozoravaju na institucionalne slabosti. Problem Hrvatske često nije samo koliko se troši, nego kako se troši. Ako za 3 % BDP-a veći trošak građani ne dobivaju 3 % bolju zdravstvenu zaštitu, brže pravosuđe ili modernije obrazovanje, očito je da sustav ima ozbiljne strukturne probleme.
Ova analiza dolazi u trenutku kada se u javnosti lome koplja oko poreznih reformi i održivosti proračuna. Ona jasno poručuje donositeljima odluka: prostor za rasterećenje gospodarstva i građana ne nalazi se u novim nametima, već u ozbiljnom i hrabrom preispitivanju rashodne strane proračuna.
Pitanje koje ostaje otvoreno za Vladu i kreatore ekonomske politike glasi — imamo li političke hrabrosti za preustroj javnog sektora, ili ćemo i dalje ignorirati činjenicu da živimo iznad svojih mogućnosti?
