Treš veteranima i veterankama, vjernim pratiteljima i pratiteljicama eventa odgovor na pitanje postavljeno u naslovu nameće se sam od sebe. A ipak, slogan iza kojeg se krije najluđi i najiščekivaniji party godine ne može vam u detalj dočarati što je doista bio Treš.
Unatoč primjerice, činjenici da su se sustavi za prodaju karata iz godine u godinu rušili milisekundu nakon što su izašle u prodaju, svatko tko je barem jednog jedinog prosinca na sebe nabacio odjevne komade pronađene u bespuću star(ij)e odjeće, u skrivenim kutevima ormara, znat će o čemu pričam. Kako je sve počelo 2013. u Starom Hrastu, mjestu o kojem sam slušala od starijeg brata i pritom sa svojih nježnih 14 poput spužve upijala sve te priče, pitajući se koliko se meni poznatih tamo okupilo. Nekih sam se njegovih prijatelja dobro sjećala iz doba kada su još i oni svi bili klinci, vjerojatno baš zato što su mi se doimali toliko starijima i zrelijima, a razlika od 8 godina toliko svemirski ogromnom.
Nisam ni slutila da ću već iduće godine i ja biti dio tog blještavila, a još manje koliko ću novih divnih ljudi tamo tek upoznati. Priznajem, teško sam se u toj najranijoj (i shodno tomu najranjivijoj) mladosti odlučila na dobro nam poznatu vrstu blještave odjevne kombinacije na kojoj se mogao naći čitav spektar boja, no već po dolasku do Hrasta sve su te važne mladalačke „brige“ izgubile pokriće i u trenutku pale u vodu. Hladnoća, tamna noć i snijeg koji je, eto, baš te večeri počeo padati u krupnim pahuljama samo su pridonijeli cijeloj atmosferi koju je stvorilo stotine ljudi naguranih na parkiralištu, i sva su se ta ozarena lica (što od ispijenih piva, što od stajanja na zimi) nedugo nakon u šarenom stampedu sjurila u Hrast pri prvim zvucima glazbe koju vežemo uz devedesete. Kada smo se tog zimskog jutra vraćali kući u pola 6, pjevušili smo i dalje inateći se tako umornim nogama, hrapavim glasnicama i mamurluku koji će nas neminovno dočekati kada se probudimo.
Premotavajući kao u filmu svaki trenutak plesne večeri uz more dojmova koji su se tek morali slegnuti, jednu stvar znala sam već tada: Treš se ne propušta! Iako sam se idućem počela veseliti otprilike nakon što je Tajči završila sa Dvije zvjezdice u 4 ujutro, pravo „nabrijavanje“ počelo je ipak kasnije. No, u mom slučaju to ovisi koga pitate jer, ako ćemo pravo, sada iskreno mogu reći da ne zavidim svojim ukućanima koji su s početkom studenog svaki dan slušali stihove Alke Vuice, Massima, E.T. – a i još mnogih drugih glazbenih ikona treš scene.
Trebalo je, naime, naučiti tekstove ili ih barem dobro ponoviti – bit će to potrebno da bih se i ja mogla pridružiti ostalima kad jednoglasno krenemo pjevati Benzini, a tu i tamo dobro će doći i pokoja imitacija koreografije za plesni podij, poput one Tajčine iz Bube su u glavi. Prva ljubav Dine Jelušića čak je i u meni uspjela probuditi tu vrstu najslađe nostalgije kojom je ekipa oko mene bila obgrljena od početka; mora da se njegov nastup 2003. vrtio na svim TV kanalima, a melodija i tekst ostali su negdje zapamćeni. Osim ponavljanja Treš – gradiva i anualnog odabira šarenih šuškavaca, trebalo je odabrati i šminku i frizuru – uvijek jarke boje i prevelika količina šljokica na licu dok se kosu peglalo, uvijalo, vezalo u repove i spuštalo kao da neće ionako svaki puta na kraju biti razbarušena i prepuna konfeta, što je zapravo postao odličan modni dodatak za sve prisutne. I tako iz godine u godinu. Rastao je Treš, broj uzvanika, ja.
Vjerujem da nisam jedina koja može izdvojiti jedan u nizu koji je ipak bio malo posebniji od ostalih; poput onog iz 2017., kada smo se sramežljivo osmjehivali jedno drugome, a njegova će izjava baš te godine postati Treš sloganom. Čudna je pomisao da smo došli do kraja. Kada iz godine u godinu bez iznimaka uspijete stvoriti takvu atmosferu, okupiti i rasplesati toliku količinu ljudi, naravno da ne želite čuti da je tomu došao kraj. A opet, baš na taj način možemo više cijeniti to što je bio Treš i sav trud uložen u njegovu realizaciju. Stoga je ovo jedan ogroman, svemirski, sjajni, blještavi, šljokičasti. Hvala najmaštovitijim organizatorima, ali hvala i svima vama koji ste svi zajedno učinili da treš bude najjači dan u jednome danu. (Autor teksta: Paula Šercer)
