Većina katoličkih naroda njegovo je ime preuzela iz latinskoga oblika Blasius, dok su Dubrovčani ime izveli iz bizantskoga grčkog oblika Vlasios. Nakon što je otpao nastavak os, ostao je naziv Vlasi, koji se u tom obliku pretežito javljao od 13. do polovice 18. stoljeća. Godine 1751. prvi put se pojavljuje oblik Vlaho, koji je u uporabi i danas.
Sveti Blaž, odnosno sveti Vlaho, rođen je u Sebasti u Maloj Aziji. Roditelji su mu vjerojatno bili pogani, a po zanimanju je bio liječnik. Nakon smrti prvog sebastijanskog biskupa, svećenstvo i vjernici izabrali su ga za biskupa.
Progon i bijeg u Kapadociju
Za vrijeme vladavine rimskog cara Licinija proglašen je opći progon kršćana. Zbog progona se Vlaho sklonio u planine Kapadocije, no rimski upravnik u Sebasti, Agrikolaj, naredio je da ga se dovede pred sud.
Prema predaji, na putu do suda sveti Vlaho učinio je dva čuda. Spasio je sina jedinca žene kojemu je u grlu zapela riblja kost te pomogao udovici kojoj je vuk ugrabio mlado prase. Vuk se ubrzo vratio i vratio živo prase.
Mučeništvo i smrt
Nakon što se nije želio odreći kršćanstva, bio je bičevan i vraćen u tamnicu. Nekoliko dana kasnije naređeno je da ga se oštrim željeznim češljevima dere po tijelu. Sedam pobožnih žena skupljalo je platnom krv koja je tekla iz njegova tijela, zbog čega su i same uhvaćene, mučene i pogubljene.
Svetog Vlaha potom su bacili u jezero s mlinskim kamenom oko vrata, no prema predaji nije se utopio. Na kraju su njemu i dvoje djece, koja su bila s njim u tamnici, odsjekli glavu. Njegovo tijelo ukopala je pobožna žena imenom Oliva ili Eliza na mjestu mučeništva.
Širenje štovanja
Ubrzo je na mjestu mučeništva podignuta crkva. U 7. stoljeću njegove su moći prenesene u Carigrad. Tijekom stoljeća njemu u čast podignute su crkve u Rimu, Napulju i Veneciji, a njegove se moći čuvaju na više mjesta.
Kameni sarkofag nalazio se u Sebasti do 1943. godine, kada je premješten u mjesni muzej. Crkva sv. Vlaha u središtu Sebaste srušena je 1950. godine.
Sveti Vlaho i Dubrovnik
Dubrovački ljetopisci svjedoče da je u drugoj polovici 10. stoljeća sveti Vlaho izabran za zaštitnika grada Dubrovnika. Njegov blagdan 3. veljače bio je blagdan svih stanovnika Dubrovačke Republike. Proslava je započinjala 30. siječnja i uključivala crkvenu svečanost, trodnevnu pobožnost i pohvalni govor u njegovoj crkvi.
Na blagdan svetog Blaža u crkvama se tradicionalno dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama moli da Bog po zagovoru svetog Blaža oslobodi vjernika od bolesti grla i svakog drugog zla. Ovaj običaj temelji se na predaji o čudu s dječakom kojemu je u grlu zapela riblja kost.
