Martina Strahija iz Novog Sela Rok već sedmu godinu zaredom volontira u Tanzaniji, gdje se posvetila izgradnji Vero’s Home – doma koji djeci bez roditeljske skrbi treba pružiti sigurnost, toplinu i osjećaj pripadnosti. Njezina priča nije samo priča o humanitarnom radu, već o odnosu, povjerenju i dugoročnoj posvećenosti djeci koja trebaju stabilnost i ljubav.
Martinin put prema Tanzaniji započeo je 2019. godine, a iskustvo koje je tada doživjela promijenilo joj je život.
„Moja priča s Tanzanija nije započela projektom, nego susretom. Prvi dolazak 2019.g. promijenio je moj pogled na svijet – i na mene samu. Vidjela sam djecu koja nemaju ama baš ništa, a nose osmijeh veći od svih naših sigurnosti. Tada sam shvatila da volontiranje nije ‘odlazak pomoći’, nego odnos, odgovornost i dugoročna prisutnost. Vero’s Home nije nastao iz ideje, nego iz potrebe – da djeca imaju sigurno mjesto koje mogu nazvati domom. Sedma godina nije samo broj; to je put povjerenja, rasta i ljubavi koja se gradi korak po korak“, kaže Martina.
Susret koji se ne zaboravlja
Tijekom godina susrela je mnogo djece i doživjela brojne emotivne trenutke, no jedan joj je ostao posebno urezan u sjećanje.
„Teško je izdvojiti samo jedan trenutak, ali neću zaboraviti dječaka koji mi je, nakon samo nekoliko dana poznanstva, rekao: ‘Hoćeš li se vratiti ili si i ti samo prolazna?’ U tom pitanju bila je sva njihova ranjivost. Djeca su navikla na odlaske. Obećala sam mu da ću se vratiti – i to obećanje nosim svake godine sa sobom. Najveći dojam na mene ne ostavlja njihova tuga, nego njihova snaga da ponovno vjeruju.“
Podrška iz Međimurja kao temelj projekta
U realizaciji projekta važnu ulogu ima i podrška iz njezina rodnog kraja. Kako ističe Martina, bez pomoći ljudi iz Međimurja i mještana Novog Sela Rok cijela priča bila bi mnogo teža.
„Bez zajednice i podrške nema misije. Podrška prije svega Međimuraca, a i mještana Novog Sela Rok i Mjesnog odbora nije samo logistička ili financijska – ona je moralna. Oni su dokaz da mala županija i malo mjesto imaju veliko srce. Dovod struje, iskop bunara, svaka donacija, svaka podijeljena objava – sve to prelazi tisuće kilometara i postaje dio temelja Vero’s Home. To je most između Hrvatske i Afrike, most koji se gradi solidarnošću.“
Brojni izazovi, ali i velika odgovornost
Rad na projektu u drugoj državi nosi i mnoge izazove, od administrativnih procedura do kulturnih razlika. Martina priznaje da je za sve potrebno mnogo strpljenja.
„Izazovi su brojni – od administracije i zakonskih procedura, kulturnih razlika, do financijske održivosti projekta. Rad u drugoj državi znači stalno učenje, prilagodbu i strpljenje. Puuuuuno strpljenja. Tanzanija je ‘pole pole’ (pomalo) država. Najveći izazov ipak nije infrastruktura, nego odgovornost. Djeca nisu projekt – ona su životi. Svaka odluka mora biti dugoročna, stabilna i vođena srcem, ali i razumom.“
Poruka svima koji razmišljaju o volontiranju
Na kraju Martina ima i poruku za sve koji razmišljaju o volontiranju u inozemstvu, ali još nisu skupili hrabrost za prvi korak.
„Nemojte čekati savršeni trenutak – on ne postoji. Krenite s iskrenom namjerom i otvorenim srcem. Volontiranje nije herojski čin, nego spremnost da učite, slušate i ostanete. Ako odlazite samo ‘spasiti’, brzo ćete odustati. Ako odlazite graditi odnos – promijenit će vas zauvijek. Svijet se možda neće promijeniti zbog jednog čovjeka, ali svijet jednog djeteta može.“
Priča Martine Strahije pokazuje kako jedna osoba, uz podršku zajednice, može pokrenuti promjene koje nadilaze granice i kontinente – i djeci pružiti ono najvažnije: dom i nadu.
