U Ženskom odbojkaškom klubu Kaštel iz Pribislavca, odbojka je svojevrsna međugeneracijska veza. Među stotinama mladih odbojkašica i trenera, posebno se ističe priča Željke i njezine kćeri Lune.
Za Željku Obadić, odbojka od malih nogu nije bila “samo” sport. Rođena u sportskoj obitelji Ivačić, odrasla je s vjerovanjem da tijelo, disciplina i timska povezanost tvore temelj za uspjeh u životu.
– Sport se u mojoj kući nije promatrao, on se živio. Moji roditelji, bake i djedovi, svi su bili sportaši, najviše u košarci i rukometu. Kasnije sam kroz odbojku pronašla ono nešto svoje, a život mi je podario i supruga Marka koji je bio profesionalni nogometaš, a danas je odbojkaški trener u Kaštelu. Zajedno smo u ovome, zajedno živimo taj ritam, započinje trenerica Željka svoju priču.
Sa suprugom Markom, izgradila je obitelj u kojoj je tjelesna aktivnost važni dio svakodnevice. Stariji sin Lukas slijedi očev put u nogometu, dok je Luna, odmalena uz majku na treninzima i utakmicama, bila predodređena da postane dio odbojkaške priče.
– Luna je praktički odrasla u dvorani. Uvijek je bila uz mene, na treninzima, na utakmicama, između setova – i odmah je pokazala onaj klik, onu iskru. Iako ima izuzetne motoričke sposobnosti i snalazi se u svakom sportu, bilo je jasno da je odbojka ono što će je oblikovati. Posebno zato što su i moje sestre blizanke igrale pa je Luna rasla gledajući kako mi uživamo na parketu, ističe Obadić.
Kada je postala trenerica svojoj kćeri, to je, kako kaže, bio trenutak koji se nije zaboravio. Iako su obje bile spremne na izazov, balansiranje roditeljske i trenerske uloge nije uvijek lako, a “mama-trenerica” priznaje da je to zahtijevalo puno discipline.
– Sjećam se toga dana, prošlo je devet godina, i osjećaj mi je još uvijek svjež. Znala sam da će biti izazovno – moraš povući jasnu crtu između toga da si mama i toga da si trenerica. Na terenu pokušavam biti pravedna i objektivna, ali naravno da je emocija prisutna. Teško je to isključiti kad ti je vlastito dijete ispred tebe.
Za sjajnu tehničarku Lunu, biti dijete trenerice na terenu ima svoje prednosti, ali i svoje izazove. Iako je ponosna na svoju mamu, priznaje da ova medalja ima dvije strane.
– Jako sam sretna što mi je mama trenerica i to uvijek kažem svima. Kad sam bila manja, sve mi je bilo zabavno – nisam ni shvaćala zašto su druge cure tihe i zašto slušaju mamu kao da je stroga. Meni je to bilo kao kod kuće, sve jedna velika igra. Danas je drugačije, mama je puno stroža na treningu nego doma, ali sad razumijem zašto to mora biti tako. Ipak smo velik klub, ima puno cura i sve smo različite, dodaje talentirana Pribislavčanka.
Međutim, postojanje jasne granice često znači da se Luna mora više truditi dokazivati svoj talent.
– Najgore mi je kad čujem da netko kritizira moju mamu. Znam koliko se trudi, i ona i tata i koliko im znači klub. Teško mi je to slušati, ali ne mogu puno reći. Također, često osjećam da se moram još više dokazivati nego druge cure, samo da ne pomisle da sam u postavi jer mi je mama trenerica, ističe.
Vrlo poseban trenutak za Željku bio je onaj kada su zajedno, kao mama i kćer, zaigrale u ligaškoj utakmici.
– Igrale smo zajedno službenu prvenstvenu utakmicu u 1. hrvatskoj ligi – svaka na svojoj poziciji, zajedno smo osvajale poene. I tada, kad smo pogledale jedna drugu nakon dobrog poena… mislim da sam bila najsretnija i najponosnija u životu. Lukas nas je tada bodrio s tribina, a Marko kraj terena… bio je to čisti sportski obiteljski trenutak, govori mama Obadić te nam otkriva da i Luna jednog dana želi biti trenerica.
Školska natjecanja su još jedna osebujna epizoda u ovoj neobičnoj sportsko-obiteljskoj priči.
– Na školskim natjecanjima igramo jedna protiv druge. Luna sa svojom školom kao učenica, ja sa svojom kao učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture, priča Željka i priznaje s osmijehom: Ne volim gubiti, ali ona je već tri godine zaredom uzela zlato, a ja srebro. Znam da njoj to još teže pada nego meni, i da joj nije lako igrati protiv mene.
No, kao obitelj koja diše sport, to su trenuci koji ih zbližavaju. Željka kaže da joj je najveći ponos što su i Luna i Lukas krenuli sportskim putem. A Luna, osim što trenira, već sada sanja velike snove.
– Želi biti prva igračica iz Međimurja koja će zaigrati za reprezentaciju Hrvatske! Marko, ostatak obitelji i mi smo tu da je bodrimo dok god ide poštenim putem prema tom cilju, zaključuje mama i trenerica Željka Obadić.
> Znate li za koji nogometni klub navija novi papa?
