Pod mentorskom palicom Vedrane Močnik, profesorice hrvatskog jezika u Gimnaziji J. Slavenskog Čakovec, čak su dvije učenice kao teme za novinarski Lidrano odabrale temu prisjećanja na žrtve Vukovara.
Naravno, teme su prilagodile našem podneblju, a u nastavku možete pročitati njihove radove:
Tekst Manuele Jezernik:
ŽIVOT NAKON RATA
„To bi moral biti nori čovek koji je imun na to kaj nema posljedice“
Tri ratna druga: na spomen Domovinskog rata jednome naviru suze, drugi šuti, a treći smatra da ono što se dogodi u ratu, ostaje u ratu i da su vrata zatvorena, čvrsto zaključana za bilo kakav susret s emocijama.
Državne praznike i blagdane svi nestrpljivo očekuju pa već na početku kalendarske godine mnogi počinju kalkulirati: hoće li koji praznik „pasti“ na ionako neradni dan, može li se spojiti s vikendom, kako „izvući“ što više neradnih dana u nizu… No, niti su svi praznici jednaki niti ih svi jednako obilježavaju, a često se postavljaju pitanja znaju li građeni RH kada i zašto se obilježava Dan neovisnosti ili je li u redu radovati se slobodnom danu na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje jer toga dana mnogi tuguju, otvaraju stare rane, prisjećaju se ili nastoje zaboraviti. Tri ratna druga: Anđelko Jurak i Zdenko Jezernik (moj otac, op. a.), vojnici 54. samostalne pješadijske bojne i Ivan Brda, zapovjednik pirotehničara unutar 1. gardijske brigade Tigrovi i 7. gardijske brigade Pume, pripovijedaju o svome doživljaju rata i premda su svi branitelji, na spomen Domovinskog rata jednome naviru suze, drugi šuti, a treći smatra da ono što se dogodi u ratu, ostaje u ratu i da su vrata zatvorena, čvrsto zaključana za bilo kakav susret s emocijama.
– To je dan Vukovara, žalost. Dok se setiš tih žrtvi. Dok se kaj zmisliš, ti je nej sejeno, dok se setiš kolegi mrtvih, suboraca, ljudi mrtvih. Ostale su traume, to dok se zmisliš, ne znaš kak bi se rešil ka se to pozabi – kazao je Anđelko Jurak na spomen Dana sjećanja i ratnog vihora, a Ivan Brda nastavio:
– Za mene je rat završio, to sam ostavio iza sebe, to je gotova priča. Ranjavanje, prvo i drugo, ranjavanje i pogibija nekoliko prijatelja – to je sastavni dio rata. Ranjavanje, smrt – to je nešto što u ratu moraš prihvatiti.
Odlazak na ratište
Jeste li u rat otišli dobrovoljno ili ste bili mobilizirani?
Anđelko: Dobrovoljno smo se javili, išli smo jo i šogor. Odlučili i dišli smo. Žena v bolnicu a mi smo se javili i dišli smo. Došla je žena dimo z detetom prvih deset dana z bolnice, a jo na prve linije, na ratište.
Ivan: Dobrovoljno. Bavio sam se borilačkim sportovima u srednjoj školi i bio sam u vrhunskoj kondiciji pa su me u ondašnjoj redovnoj vojsci pukovnici primijetili i ponudili mi da ostanem profesionalno, ali sam nasreću već poslije srednje škole upisao fakultet pa zato nisam ostao u JNA. Znači iz redovne vojske u vojsku, ali kada je rat počeo. Bilo je na Dnevniku, ’91. borbe u Tenji, kod Osijeka. Otišao sam jednostavno u vojni ured i prijavio se.
Zdenko: Bio sam mobiliziran. Bilo je pola noći, došao je kurir s pozivom da se moram javiti ujutro u 7 sati u kasarnu u Čakovcu. To je bil šok, iznenadiš se, to ti je dužnost. Nebreš reći meni nije volja, moraš ići. Dok smo došli ujutro u kasarnu, bilo nas je 500 mobiliziranih i onda su nas poslali za Pakrac. Za Božić smo bili na ratištu, to je za neke bio šok, na Božić ne biti s obitelji nego na ratištu. Mobilizacija je tvoja dužnost, nema hoćeš – nećeš.
Jeste li bili ranjeni?
Anđelko: Bio sem, krhotina na čelu i saobraćajnu smo meli. Sake ozljede ostavljaju neke traume, nekše posljedice, em psihičke, em fizičke. Kak komu. A jo dok sam bil ranjeni, onda sam preuzel kak zapovjednik.
Ivan: Imam 90 % tjelesno oštećenje, bio sam dva puta ranjen, prvi put u grlo – dobio sam metak kroz vrat, a drugi put lijeva noga i leđa od haubičke granate. Bavio sam se nekad sportom, bio sam u vrhunskoj kondiciji. Danas ne mogu trčati, ne mogu raditi neke fizičke poslove jer se brzo umorim. Imam paralizu glasnica, meni je disanje upola sporije nego zdravim ljudima. Jedna mi je glasnica skroz nepokretna i kad prođem 20 metara trčeći, odmah teško dišem, zadišem se. Posljedice su fizičke.
To je mogao biti svatko
Kako se nosite s gubitkom svojih suboraca? Razmišljate li da ste to mogli biti i vi?
Anđelko: Pa to je najtežiše dok suborce zgubiš, poginul mi je i sosed i ranjeni su mi bili kolege i posle toga su mnogi zginuli. To ti nebrem opisati, teško je to. Sako je to mogel biti, kakše smo budale bili. Najhujše je bilo, jo sam onda ne bil, jo sam se skinul. Ja sam tad bil na terenu, v Njemačkoj. Odma sam dimo dojšo posle toga i šogor je bil teško ranjeni. Pa dok smo čuli da mi je sused poginul i tej kolega… Onda ti je to šok. Znaš da ti je neko tvoj, poznati.
Ivan: Rat je završio. Pa mogao sam to biti ja, bio sam ranjen 21. 12. 1991. u pola 12 u noći, ujutro, u nedjelju, bio je napad na Donji Čaglić gdje je 23 gardista iz naše bojne poginulo. A najviše dečki je poginulo kad su ih tenkovi iza kuće pogodili. Tenk je pogodio u ugao kuće i jednostavno ih, da ne kažem, raskomadao.
Kakve je posljedice rat ostavio na vas i koliko vas je promijenio?
Anđelko: Dosta posljedici, ne samo na meni, na svima kaj su bili, i na civilima, i na onima kaj su bili na ratištima. To bi moral biti nori čovek koji je imun na to kaj nema posljedice. Trudimo se da se ne vidiju. Premilo – to sigurno, ne sam mene. Koga nije, to ne verjem. Svi koji su bili doli, svi su se premenili. Neko i na loše. Traume… Straumatizerani… Zobi ti to što misli kaj je normalen osto, ne verjem kaj je što isti osto. A i kak na svet gledaš, sam te boli ta nepravda i nepoštovanja tih koji su bili doli, svoje živote dali za druge, a sad ništa ne vrede. Pljuju po njima. Ne, nebre se to usporediti, nega niti živci sad, niti strpljenja, niti ničeg kak je negda bilo.
Ivan: Ne negativne, jednostavno sam sazrio i drugačije gledam na neke stvari u životu, općenito na život. Više cijenim život svih živih bića jer sam vidio dosta mrtvih, ranjenih prijatelja. Prije sam bio, neću reći nepromišljen, nego puno skloniji avanturi. Avantura me privlačila, što je bilo rizičnije – to je mene više privlačilo. Nekakav opasan posao, rizičan, u ratu vađenje mina, rastavljanje mina – dijelom je to mene uzbuđivalo, još u sedmom razredu zvali me Ludi Brda. Gdje god je kakva garanata pala, ja sam odmah tamo odlazio, iskopao je, rastavljao, detonatore vadio van, tenkovske granate na štednjaku topio. Čak sam možda bio previše sklon avanturizmu, a danas zrelije gledam na to.
Opet, ali pametnije
Kako se vaša obitelj nosi s vašim osjećajima? U čemu pronalazite utjehu?
Anđelko: To morate njih pitati, dok sam živčani. Niti je jima ne lehko negda. Priroda, farma to kaj idem na ranč malo, životinje. Pomažeš kulko moreš, ideš malo da pozabiš čim više toga jer dok si som ti svašta dojde po glavi. Od početka je bilo malo težiše.
Ivan: Ja ne gledam na to da mi je teško, ne doživljavam to tako. Imam OPG, imam konje – bavim se konjogojstvom. Životinje, supruga.
Zdenko: Bavim se ribolovom i vinogradarstvom pa dosta vremena provodim u prirodi. Općenito me priroda smiruje. Tu je naravno i obitelj i društvo zbog čega mogu a i moram maknuti to iz glave.
Što ste radili i čime ste se bavili prije odlaska u rat? Žalite li za tim vremenima?
Anđelko: Na železnici sam radio. Lepa vremena su bila to prije rata i dobro plačena. Bila je plača na železnici bole plačena nego su imali skoro v Austriji. Kak je počel rat, to je propalo sve. Zvali su me v Austriju, sam ne štel iti. Sam mel tu doma veče skoro primanje nek on, (kolega pored koji je radio u Austriji op. a.) dok je on stona, hrono plačal, jo sam dobio tu kod kuče, te peneze. Jo sam dobil pločo, 1500 marki recimo, a 2000 su dobili v Austriji.
Ivan: Bio sam student. Srednja škola, prva godina faksa i onda direktno u gardu.
Zdenko: Imao sam 22 godine, radio sam u građevinskoj firmi, onda sam se isto bavio ribolovom. Bavio sam se i sportom, nogometom i volio sam plivati, nisam imao uvjete, ali sam imao rijeku Muru.
Biste li se ponovno stavili u svoje cipele i ratni put prošli na isti način?
Anđelko: Pa ako bi trebalo, išo bi nazaj, sigurno. Samo da mi deca nejdu, to sto posto. Odma! Sutra ako bi trebalo. A najhujše ti je to dok čuješ de ste vi bili, kaj ste vi bili, tko ste bili i ve da bi pok kaj došlo, tej bi svi pobegli, a jo bi išo, sam kaj deca nedo morali iti. Kaj mene već, ve sam stori. A i pametneši si, znoš kak, unda smo tak bili, ideš, a ne znaš kaj, a vi bi malo to drugač. Onda smo bili Ideš? Ideš. pa kaj bo – bo.
Ivan: Pa možda bi, ali s više zrelosti. Onda smo bili mladi, bili smo nadobudni, puni adrenalina. Jednostavno, adrenalin nas je vodio. Imali smo 21, 22 godine. Tek ste na početku života, drugačije razmišljate kad imate 20 godina, a drugačije razmišljate kad imate 50 godina.
Tekst Agie Malvić
RAT IZ DRUGE PERSPEKTIVE
„Ja bih najradije toga dana pobjegla iz Čakovca, od svoje obitelji“
Uvijek me boli kada se govori da branitelji imaju velike mirovine ili kako je dijete branitelja dobilo stipendiju ili stan. Ja ne bih mijenjala nečiju traumu za stan u Zagrebu. Velika je pogreška pretpostavljati da imamo velike povlastice kao djeca branitelja. Jedina povlastica koju sam ja dobila bio je upis u dom, ali naravno, morala sam imati dobre ocjene
Ono o čemu se ne govori, često se zaboravi. Sjećanja blijede, zaboravljaju se ljudi, događaji, sudbine ili se s vremenom umanjuje njihov značaj sve dok ne nestanu iz naših priča, života, kao da ih nikad nije ni bilo. Čuvanje sjećanja zaokuplja Juliju Jančec, profesoricu hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti koja potječe iz obitelji koja se nosi s traumama novije povijesti: dijete je branitelja i stoga želi ispričati svoju priču i priču svoje obitelji. Spojivši osobno, intimno iskustvo i oralnu povijest, prof. Jančec bilježi svjedočanstva svoga oca i očevih suboraca koji su sudjelovali u jednoj od najstrašnijih bitaka Domovinskoga rata, onoj za Vukovar – da se ne zaboravi.
Što Vas je potaknulo na to da se počnete baviti oralnom poviješću i Domovinskim ratom?
– Sjećam se prvih sati povijesti i najdražeg učitelja u osnovnoj školi koji bi često kazao: Kad odrastete, sjećanja izblijede. Pokušajte ih zapisivati. Ja nisam stara, imam 26 godina, no dosta se toga ne sjećam. Većina sjećanja iz djetinjstva su mi, takoreći, izblijedila. To je također jedan od razloga zašto sam počela skupljati svjedočenja veterana, inače će biti zaboravljena. Ti ljudi imaju 50 – 60 godina i ne sjećaju se. Interes za Domovinski rat javio se na fakultetu, iako o njemu nismo učili jer su profesori govorili da je to previše svježe da bi se moglo obrađivati, a mi, nastavnici povijesti, trebali bismo dolaziti u škole sa znanjem o ratu. Da me ne interesira Domovinski rat, o njemu ne bih znala gotovo ništa. S druge strane, to je stvarno svježa tematika i teško je iz povijesne perspektive govoriti o živim ljudima. Bojim se da će se, i ako objavim svjedočanstva za nekoliko godina, naći netko tko će reći da je to netočno, da je on to proživio, ne ja. Često sam, kada bih ljudima dala na uvid intervjue koje sam s njima provela, nailazila na neslaganje s nečim što su rekli ili načinom na koji sam ja to zabilježila.
Većina šuti
Govori li Vaš otac o vremenu provedenome na ratištu, u Vukovaru?
– Malo je čudno, no on o tome ne govori puno. Uglavnom se uvijek razljuti i često odgovara: Joj, nemoj me to pitati! To je i jedan od razloga što sam sama počela istraživati. Pojedinci o tome govore, ali većina šuti. To je nekakva trauma koja ostaje u prošlosti i više se „ne otvara“. Tata ne priča mnogo o ratu, ali ponekad se zna razljutiti i reći nešto poput Jao, da je meni bilo tako u Vukovaru! ili Da sam se ja tako žalio u Vukovaru… Posljedice rata danas su vidljivije nego prije. Mislim da je toga svjesniji pa općenito više o tome govori. Kad je čovjek mlađi, stvari gleda na drugačiji način, pozitivnije, a kad je stariji, ima veću dozu realnosti, a time i kritičnosti.
Kada ste zapravo postali svjesni toga što je proživio Vaš otac?
– Nisam to potpuno shvaćala sve do srednje škole, možda čak i do faksa. Znala sam da je tata bio u ratu, ali to je bilo sve. Kad bi se u društvu započinjala tema rata i branitelja, često sam se znala distancirati, oglušiti i maknuti. Nisam pretjerano isticala to što mi je tata branitelj.
Sjećam se da mi je baka govorila, kad bih je pitala, da je tata, kad se vratio, spavao u strahu. Puno besanih noći, nekad je znao spavati i s pištoljem ispod jastuka. Kad smo bili djeca, često smo se družili s djecom drugih branitelja. Tek sam poslije osvijestila da su to bili tatini suborci.
Plakat
Kako je Vaš otac „završio“ u Vukovaru kao branitelj?
– Vrlo brzo nakon srednje škole otišao je u policiju jer se nije vidio u poslu za koji se školovao. Inače ne priča puno o tome, ali nedavno je spomenuo da je vidio plakat za prijam u policiju. Odluka je bila nepromišljena, donesena u hodu, bio je mlad. Te ’91. godine u 9. mjesecu, bio je „friški“ policajac, imao je tek 21 godinu. Došao je dopis da traže policajce za premještaj u Vukovar, trebao je ostati dva tjedna. Nije znao kamo ide, išao je kamo ga je posao vodio. Znao je da je rat, ali nije znao što ga čeka… Sa 17. na 18. vratio se kući, u Čakovec, probojem iz Vukovara. Nakon toga radio je u graničnoj policiji te se umirovio.
Što Vama znači Dan sjećanja na žrtvu Vukovara?
– Kao djeca znali smo što je 18. 11. i što se obilježava. Učiteljica u osnovnoj školi pozvala bi branitelje da održe predavanje i to je bilo moje prvo saznanje da je moj tata negdje bio, nešto važno proživio. Slušali smo to kao priču, nismo shvaćali da se to događalo našim obiteljima. Svake godine, kada dođe taj 18. 11. u našoj obitelji vrte se snimke, intervjui, stalno se gleda televizija. Ja bih najradije tog dana pobjegla iz Čakovca, od svoje obitelji. Ponekad mi je previše to gledati. S druge strane, puno branitelja slavi 18. kao svoj drugi rođendan. Slave što su preživjeli. To ne mogu ignorirati. Često čujem ljude, čak i svoje bliske prijatelje kako znaju komentirati da im je 18. naporan, da im je već dosta tih branitelja. To me uvijek povrijedi. Ja živim s osobom koja je to proživjela i djelomično znam koliko je zapravo bilo teško. Ne prelazim lako preko takvih komentara.
Rat mijenja ljude
Na ljude rat ostavlja posljedice, a onda se to odražava i na obitelj. Je li se to dogodilo Vašoj obitelji?
– Moja majka bila je dosta mlada za vrijeme rata. Mislim da je rat počela ozbiljnije shvaćati tek kada se udala za mog oca. Imala je dosta teško djetinjstvo pa smatram da je zbog toga mogla lakše razumjeti mog oca i sve ono kroz što je prošao. Da se moj otac oženio s nekim tko nije imao traumatično djetinjstvo, proživio nešto kao i on, mislim da se ne bi slagali. Često brakovi propadaju nakon što se netko vrati iz rata. Osoba se jednostavno promijeni i teško stvara zdrave odnose.
Jeste li podijelili svoje osjećaje ili razmišljanja s nekim tko ima isto ili slično iskustvo?
– Na četvrtoj godini fakulteta bila sam asistentica mladiću čiji je tata poginuo u Oluji prije nego se on rodio. Znao mi je pričati o tati, pomogao mi je bolje shvaćati rat i njegove posljedice. Također sam na fakultetu upoznala još jednog dečka čija je obitelj iz Vukovara. Nekako smo se mi svi, djeca branitelja, našli na okupu. Teško mi je bilo spominjati tatu ili obitelj u njihovu društvu. Jednom mi je taj dečko iz Vukovara rekao: Oni koji su preživjeli najveće strahote, ne pričaju o tome. Pitaj tatu hoće li ti pričati o ratu. Tada sam osvijestila da je to, u većini slučajeva, istina. Teška je to tema. Ljudi koji su ti bili prijatelji, s kojima si izlazio, družio se, poginuli su pokraj tebe. S nekima si išao u razred ili na posao. Jedan dan traume može ostaviti dugoročne posljedice, kamoli tri ili šest mjeseci ili čak godine rata, izbjeglištva i slično.
Često se govori da branitelji i njihove obitelji imaju previše povlastica. Kako se Vi nosite s takvim komentarima?
Uvijek me boli kada se govori da branitelji imaju velike mirovine ili kako je dijete branitelja dobilo stipendiju ili stan. Ja ne bih mijenjala nečiju traumu za stan u Zagrebu. Velika je pogreška pretpostavljati da imamo velike povlastice kao djeca branitelja. Jedina povlastica koju sam ja dobila bio je upis u dom, ali naravno, morala sam imati dobre ocjene. Dobila sam nekih 200 bodova pri upisu, a tih 200 bodova dobivaju i djeca rastavljenih roditelja. Sjećam se da je još jedna povlastica bila refundacija udžbenika u osnovnoj školi, ali to je bilo samo jednom. Znam i da moj tata nije dobio nikakav stan, ima mirovinu, ali to nije nekakva velika svota. Ja bih mu iskreno radije savjetovala da ima nekakvi posao nego da se cijele dane bavi traumama koje uglavnom drži u sebi.
