Karatist Leon Molnar iz Šenkovca govori o svom povratku u sport, izazovima kroz koje je prošao te o iskustvu koje je stekao u Karate klubu Međimurje.
Za njega, crno-smeđi pojas ima posebno značenje.
“ Za mene imati crno-smeđi pojas znači biti jedan korak pred nečim velikim. To je faza između smeđeg i crnog pojasa, praktički prijelaz iz učeničkog statusa u majstora karatea. Nažalost, imao sam ozljede i zdravstvene probleme prije otprilike 5 godina koje su me spriječile od crnog pojasa ranije u mojoj karijeri i zbog kojih sam zatim uzeo pauzu i prestao trenirati. Ali eto, prije 3 mjeseca sam se vratio i jako sam sretan zbog toga i veselim se vidjeti što me čeka.”
Povratak nakon pauze
Nakon pauze zbog ozljeda i zdravstvenih problema, ponovno se vratio treninzima i sportu koji ga prati od djetinjstva. Danas trenira u Karate klubu Međimurje i ponovno prolazi kroz sve faze napretka.
Trening za njega ima ustaljenu strukturu i ritam, koji se ponavlja godinama.
“Ne bih rekao da je bilo puno odricanja u mojim očima jer radim ovo otkad znam za sebe pa mi je postalo rutina i dio života, ali mogu reći da je bilo bezbroj truda i rada. Moj tipičan trening počinje pripremom tatamija dok čekamo trenera, pozdravljamo se s trenerom, krećemo sa zagrijavanjem i rastezanjem te zatim počnemo trenirati (trener nam zada vježbe i tehnike koje mi zatim odrađujemo). Između serija se opet rastežemo da bismo spriječili ozljede, na završetku treninga pospremamo tatami pa se pozdravljamo i još jedanput normalno rastežemo. Trening traje sat vremena i 15 minuta za mlađe, a za nas starije sat i pol.”
Leon Molnar o mečevima i iskustvu
Iako danas pomaže drugima u klubu, iza njega su brojna natjecanja i borbe koje su ga oblikovale kao sportaša.
“Trenutno najviše radim ne za sebe nego za kolege i pomažem koliko mogu njima da napreduju. Najteži meč za mene, mislim, ne postoji. Svi mečevi i natjecanja su teška, i ona koja se gube, kao i ona koja se pobjeđuju. Svaka borba i svako natjecanje bili su puni znoja, suza, nekad i krvi, pa i truda i rada, te me svaka ta borba i svako to natjecanje naučilo nešto novo gdje sam učio na greškama i dobio iskustvo.”
Prisjetio se i jedne situacije s prvog natjecanja.
“ Sjećam se prvoga natjecanje u borbama u Klenovniku. Jedan dečko me je udario u usne i rasjekao mi usnicu pa sam nakon te borbe na svakom natjecanju gdje sam njega ugledao bio prestrašen i nisam se htio boriti.”
Leon Molnar i planovi za budućnost
Budućnost još ne želi definirati, ali ostavlja otvorena vrata sportu i trenerskom pozivu.
“ Za budućnost ne mogu govoriti. Da mogu, sad bih se najradije natjecao i nastavio s onim što sam jako volio, ali velim, ozljede i zdravlje su me spriječili od toga. Trenutno radim na oporavku i da omogućim kolegama napredak sa svojim znanjem. Nadam se da naravno jednom i postanem trener, ali eto, ne znam što me čeka u budućnosti, no nadam se napretku i uspjehu.”
Unatoč prekidima i izazovima, njegov povratak pokazuje koliko sport može ostati važan dio života i nakon teških razdoblja.
