Pisanje poezije za Ivu Pintarec predstavlja prostor u kojem emocije napokon mogu progovoriti bez zadrške. Iva dolazi iz Koprivnice, a radi u Čakovcu, no bez obzira na svakodnevne obveze, pisanje ostaje njezin osobni ventil i način suočavanja s teškim trenucima.
Na pitanje što je najviše inspirira i kako započinje proces stvaranja, odgovara bez uljepšavanja:
„Najviše me inspiriraju neke teške situacije u kojima se nađem. Češće pišem dok sam tužna, nego dok sam sretna. Probala sam pisati i u takvim trenucima, ali ne dolazi baš nešto haha. Poezija i pisanje općenito mi pomaže da kanaliziram van svoje emocije. Nakon kaj iz mene ‘izađe’ pjesma kao da je i dio tereta izašao zajedno s njom.“
Upravo ta iskrenost daje posebnu snagu njezinim stihovima. Pisanje poezije za nju nije planirana aktivnost, već spontana reakcija na život.
Pisanje poezije i snaga ranjivosti
Sudjelovanje na radionici „Buđenje kreativnosti“ kod Emanuela Srpaka opisuje kao vrijedno iskustvo koje joj je donijelo dodatnu sigurnost:
„Radionica mi se baš svidjela. Bilo je zanimljivih vježbica koje dodatno mogu probuditi poetu u svima nama, a najveća potvrda je možda ta da u onoj pjesmi u kojoj se usudimo biti najintimniji ili najranjiviji, pokazati sebe – baš te pjesme nekak zazvone prostorom i ostanu upisane i u drugima koji su ih slušali. A i to da mi je puno lakše dok neko čita moje pjesme, nego dok ih ja čitam.“
Njezine riječi potvrđuju koliko je ranjivost zapravo snaga, a ne slabost.
Pisanje poezije kao nasljeđe i osobna molitva
Posebno mjesto u njezinu stvaralaštvu ima pjesma nastala nakon smrti bake, koja je također pisala i objavila tri zbirke:
„Imam svoju omiljenu pjesmu. Prije par godina umrla mi je baka koja je isto pisala pjesme i čak je u 90-ima izdala 3 zbirke! Nikad nije kasno ljudi dragi. Tad je iz mene izašla jedna pjesma koju dan-danas rado pročitam.“
U svakodnevici, priznaje, pisanje ponekad padne u drugi plan, no u teškim trenucima vraća mu se bez razmišljanja:
„Uhh, čini mi se da poeziju ponekad baš zapostavim. A onda u teškim trenucima, pišem na sve strane. Tad bude ko maramica za plakanje ili molitva – nemreš bez toga.“
Na pitanje koje teme najčešće istražuje, odgovara:
„Rekla bi da su mi možda najčešće teme gubitaka, života i smrti, psiholoških promišljanja, povezanosti čovjeka s drugima, sa sobom, sa prirodom. Zapravo mi je teško svrstati ih u jednu kategoriju.“
Pisanje poezije za Ivu Pintarec nije profesija, nego potreba. Potreba da emocije dobiju oblik, da tuga pronađe smisao i da riječi ostanu zapisane kao trag jednog iskrenog unutarnjeg svijeta.
