Dino Lesjak već više od tri desetljeća živi uz tamburu i svoj omiljeni instrument – brač. Njegov glazbeni put započeo je još u osnovnoj školi s devet godina, kada je pod mentorstvom učitelja Vladimira Hranjeca prvi put ozbiljnije kročio u svijet tambure. “Profesor Hranjec nas je odmah u 4. razredu osnovne škole preusmjerio i predložio tko će svirati koji instrument i tako je za mene odmah odredio brač,” prisjeća se Dino.
Ljubav prema tamburama usadio mu je otac, koji je bio tamburaš i svirao bisernicu. Upravo na toj bisernici Dino je odsvirao svoje prve tonove, a instrument i danas čuva kao jednu od najvrjednijih uspomena na početke.
Dugogodišnje iskustvo i pripreme za nastupe
Dino svira više od 30 godina i iza sebe ima preko 25.000 sati glazbe. “Kad bi to pretvarali u dane, to bi bila puna godina dana mog života ako se računa sviranje od 24 sata u komadu,” objašnjava Dino. Većinu vikenda proveo je s tamburom u ruci, a često je svirao i tijekom tjedna, od budnica za rođendane do velikih fešti i veselica.
Kao član tamburaškog sastava Doremu, ne priprema se na uobičajen način jer iza njega stoje godine iskustva i zajedništvo s kolegama. “Nemam neku posebnu pripremu kad odlazim s dečkima svirati. Odlična smo ekipa, mnogo se zezamo, na svirkama smo toliko uvježbani da znamo ‘kako tko diše’, što je odlično za dobru atmosferu na feštama.” Najveći dio posla odrade na probama, gdje unaprijed dogovore repertoar i uvježbaju ga kod kuće, a potom zajedno provježbaju detalje.
Najdraže pjesme i emocije koje nose
Na pitanje koja mu je pjesma najdraža, Dino se ne može odlučiti samo za jednu. “Imam nekoliko pjesama koje su mi posebno drage. ‘U san mi dođu tambure’ u izvođenju tamburaškog sastava Đeram, od Tamburaša za dušu ‘Berdaševa priča’, i od Krunoslava Kiće Slabinca ‘Otiš`o je otac moj polako’.”
Svaka od tih pjesama u njemu budi posebne emocije. “Prva pjesma je jako sjetna, podsjeća me na to kako je sve prolazno. Sviranje je način života i traži puno odricanja. Ako samo zamislite da su gotovo svi vikendi zauzeti, i ako razmislite koliko je to sati i dana od 14. godine života, bit će vam jasno koliko volim sviranje,” kaže Dino.
Druga pjesma posebno ga veže uz ulogu berdaša i sina. “Kao berdaš u toj pjesmi osjećao sam se 1000 puta, a kao sin koji pjeva o svom ocu beskrajno puta.” Najteža i najemotivnija pjesma za njega je ipak “Otiš`o je otac moj polako”, koja ga podsjeća na tatu. Emotivno recitira stihove:
“Otiš´o je pjetli kad se bude,
Kao da u šetnju nekud kreće.
Otiš´o je s mirisima jutra,
Da l´ je znao da se vratit neće.”
Život s bračem i tehnički izazovi
Sviranje brača donosi i svoje poteškoće. Dino opisuje fizički napor koji se krije iza svake svirke: “Kad svirate po 14 ili 15 sati, i kad imate svirku za svirkom u istom danu, a svirke dan za danom, prsti su otečeni, leđa bole, san zove, ali ne možeš tu puno, kad srce voli.”
Tijekom godina oprobao se i na drugim instrumentima. “Uvijek ima mjesta za napredak i stalno se usavršavam. Kako svi imamo poslove i druge privatne obaveze, ponekad mijenjam instrumente u sastavu. Kroz svoje sviračke godine, svirao sam i bas gitaru paralelno sa bračem, stoga mi nije strano odsvirati i cijelu svirku na bajzu, odnosno berdi. Imao sam faze kad sam svirao i tamburaško čelo, koje daje poseban zvuk i čar kod sviranja tamburaških pjesma, ali ipak brač je moj primarni instrument.”
Obitelj i glazba
Sve ovo ne bi bilo moguće bez podrške najbližih. “Žena zna da uživam u sviranju i neprestano me potiče. Za izlaske nemam vremena, a ni volje. Svaki vikend sam na fešti i to ne na jednoj, ponekad na tri, četiri,” objašnjava Dino.
No, odlazak na svirke zna biti emotivan trenutak zbog djece. “Kad igrom slučaja nemamo svirku poneki petak ili subotu, što se dogodi jednom do dva puta godišnje, uživam kod kuće sa svojim princezama. Najteže je za vikend navečer. Spremamo se zajednički pogledati neki crtić prije spavanja, ispečem kokice, ušuškamo se u dekice, i onda, tata odlazi.”
Iako su to teški trenuci, danas njegove djevojčice već razumiju da je sviranje sastavni dio života, baš kao i posao. Dino naglašava: “Svatko mora imati svoj ispušni ventil, raditi nešto što voli, što ga ispunjava. Za mene je to sviranje. Uživam svirajući, uživam gledati ljude kako se vesele mojoj glazbi.”
Glazba kao životni put
Za Dina Lesjaka brač nije samo instrument – on je životni suputnik, izvor radosti i smisla. Kroz njega prenosi emociju, povezuje ljude i stvara uspomene. Svojim primjerom pokazuje da tambura nije samo tradicija, već i način života.
