Svake se godine okupljamo oko okićenih božićnih jelki i jaslica, diveći se prizorima koji su nam, premda dobro poznati, uvijek iznova očaravajući. Vjerujem da nema doma u kojem prizor jaslica nije postavljen na posebno mjesto te ne privlači pozornost ukućana i gostiju. Pred jaslicama se okupljamo poput pastira u noći rođenja Sina Božjega, zadivljeni već poznatom scenom; poput trojice mudraca koji daruju novorođenoga Kralja – donoseći Mu sebe, takve kakvi jesmo, često bez zlata, tamjana i smirne u rukama.
Dolazimo – možda će zvučati neobično – i poput vola, magarca, ovce ili konja: jer u mjestu svoje sigurnosti iznenada susrećemo novi život. Pred jaslice dolazimo kao oni koji traže.
A što to tražimo?
Živimo u vremenu u kojemu čovjeku sve više nedostaju smisao, zajedništvo, poticaj na promjenu i napredovanje. Postali smo ovisni o tome kakav ćemo dojam ostaviti pred drugima, a pri tome gubimo sebe, svoje čovještvo i zdravlje. Božićni stres sve više poprima obilježja bolesti – nečega što ne trebamo osuđivati, nego prihvatiti kao izazov: briga što darovati i koliko potrošiti, briga da sve bude uredno, dekorirano i spremno – čak i onda kada gosti možda neće ni doći. Sve nas to dovodi u položaj traženja: tražimo smisao – zašto to činimo; tražimo zajedništvo – makar ga pronašli samo u simboličnom daru; tražimo promjenu – u tihoj molitvi Isusu za nešto novo u godini koja dolazi; tražimo novi život – u kojem ćemo biti uspješniji, bolji, zdraviji i radosniji.
Zapravo, tražimo Boga.
– U djetetu Isusu najočitija je nemoć Božje ljubavi: Bog dolazi bez oružja jer ne želi osvajati
izvana, nego pridobiti iznutra, iznutra promijeniti. Ako išta može svladati čovjeka – njegovu
samovolju, silovitost, gramzivost – tada je to nezaštićenost djeteta. Bog ju je prihvatio da nas na taj način svlada i dovede nas samima sebi. (J. Ratzinger)
U prikazu jaslica kriju se odgovori na naša traženja, jer ondje je slikovito prikazano kako Bog
ulazi u život čovjeka, ondje nam Bog govori da ovaj život ima smisao. Uzeo je naše tijelo i naše vrijeme da nam se objavi i pokaže da smo Mu vrijedni unatoč slabosti, nesavršenosti i
prolaznosti. On postaje naš smisao, a u Njegovoj blizini i naša patnja poprima značenje – tijelo koje trpi na križu, ali uskrsava trećega dana. Maleno djetešce pokazuje kako je lijepo biti čovjek.
U prikazu jaslica nikada ne vidimo maleno djetešce samo. Ono nam otkriva važnost zajedništva. Bog koji ulazi u našu povijest okuplja ljude oko sebe – bez interesa, računice i koristi; bez brige o dojmu; bez skrivanja istine ispod lijepe odjeće i maske; bez potrebe da nekome pripadamo kako bismo Mu mogli pristupiti. Pred Sinom Božjim svi smo djeca Božja, ljubljena, i on nas prima takve kakvi jesmo.
Jaslice nas pozivaju na promjenu i napredak. Podsjećaju nas da je Bog postao čovjekom ne da bi nas sakrio u sebe, nego da bi sebe otkrio nama. Otkrivanje dostojanstva našega čovještva počinje na Božić, kada postajemo svjesni da smo stvoreni na Božju sliku i pozvani nositi Njegov odraz na svome licu. To bi nam trebalo biti nadahnuće da rastemo – u sposobnostima, znanju, razboritosti, kritičkom mišljenju, te u nastojanju da istina uvijek bude izrečena, pa makar ponekad bila bolna.
Dragi vjernici, kao tražitelji Boga i ove ćemo se godine okupiti oko jaslica u našim crkvama i u našim domovima. Neka naša molitva ondje bude molitva za smisao, za obitelj i prijatelje, za jačanje zajedništva u našim župama, te molitva da nam Bog, koji je postao čovjekom, pomogne rasti u vjeri i kulturi života.
Svim vjernicima maloga, ali blagoslovljenog Međimurja, želim od srca čestit Božić!
