Iza nas je mali jubilej, peto izdanje Zrinski Art Festivala u Čakovcu, jednog od rijetkih umjetničkih modernih događanja u našem gradu i kraju koji raste iz godine u godinu.
Kako je to izgledalo “iznutra” opisuje nam jedan od volontera ovogodišnjeg ZAF-a Edo Skender, koji se nakon 30 godina života u Londonu u jednoj od najvećih svjetskih metropola upravo kad je i umjetnost u pitanju vratio kući i zasigurno ima što za reći na temu značaja ovog festivala za naš grad, kraj, ali i puno šire.
Evo što je Edo zapisao u osvrtu na ovogodišnji Zrinski Art Festival.
Ako je art šarolik jezik kojim ljudska bića žele stvaralački komunicirati, onda su Međimurje i Čakovec idealno tlo za napredak. Ljudi su ovdje topli, traže druženje i prepoznaju kad nešto valja. A da bi to nešto vrijedno preživjelo u umjetnosti, baš kao i kod bioloških bića, mora evoluirati, mutirati, ponuditi nešto novo, drugačije, izgraditi mostove i nadvožnjake, proširiti granice. Upravo je i to smisao Zrinski Art Festivala koji se već pet godina održava u Čakovcu.
Dok hodam dnom jezera mokrih stopala noseći laptop i projektor prema balama sijena raštrkanim po vlažnoj travi, pitam se što ja radim ovdje. Artom se nikad nisam profesionalno bavio, volim fotografiju baš kao i većina ljudi, obično ne pišem osvrte na javna događanja i još su mi otišla križa. Uz umjetnost me vežu mojih trideset godina rada voditelja odjela za tjelesni odgoj u jednoj londonskoj školi gdje smo najviše surađivali s odjelom za art, nebrojene izložbe i Damir Klaić – Ključ.
On me je zainteresirao za fotografiju prije nešto više od četrdeset godina. Sad smo kumovi i ponudio sam moju pomoć kao član volonterske ekipe. Namještam projektor i čekam zalazak sunca pored grupe vidno uzbuđene djece; oni se ne miču, ni da zucnu slijedećih deset minuta skriveni iza bala čekajući njihov izlazak na plesnu scenu ali im iz očiju izbija znoj od silne koncentracije i napetosti. A ovo je samo proba. Pobuditi taj osjećaj kreativnosti, momčadskog duha i emotivnog pražnjenja kroz ples, san je svakog mentora i roditelja. Takva nas iskustva trajno prate u životu i ona su neprocjenjiva.
Odlazim u atrij muzeja Starog Grada kao ispomoć dvoje mladih umjetnika iz Šenkovca. Potrebno je na vanjski zid objesiti njihov ogroman triptih na platnu bez zabijanja čavlića, klinova i sličnih potrepština. Od prve je očito da nam nedostaje prakse, razvlačimo platna na letve koristeći flaks, okvire prozora i savjete zaposlenika muzeja. Sjednem na stolac i promatram mlade Šenkovčance kako uče čvorove, odguravaju stres, uzimaju cijelu situaciju u svoje ruke i uspješno privode postavu kraju. Njihov triptih od tog trenutka dobije dodanu vrijednost a njihovo iskustvo je najtraženija roba na tržnici uspjeha i promašaja.
Kad se spomene dodana vrijednost, većina nas pomisli na omraženi porez. U edukaciji je to mjerilo uspjeha učenika, roditelja i nastavnika. Ono što je festival ponudio u Čakovcu jest taj produženi efekt dodane vrijednosti koji budi naše mlade i otvara im horizonte daleko od ekrana. Nabrojao sam preko pedeset mladih izvođača a tome treba dodati još desetke tisuće mladih i starih koji su posjetili festival na svoj način.
Medijska pokrivenost je ove godine bila na visini, žudnja da se festival pojavi na nacionalnim i regionalnim TV programima je na nivou. Grupa mladih volontera zvana ‘Baza’ neprestano snima, izdaje spotove, komunicira s web posjetiteljima, brine se za hranu, nose teške predmete, drže nas na nogama.
Jurimo do ‘Šajerice’ na dostavu ogromne stijene za sjedenje, umjetničkog rada Dunje Franjić. Zbog bolnih leđa dobivam lakši zadatak, vješanje drvenih ptica koje lete pomoću flaksa. Rad Ivane Mrčela nudi mali višedimenzionalni kutak za sporije disanje. S gornjeg kata dopiru zvuci projekcije diplomskog rada Ive Ružić, autorice koja dolazi s Harvard sveučilišta u SAD-u. Neka gospođa traži povećalo da bi proučila svu onu intimu sićušnih priča u životu jednog psa. Crtež Pie Vinke Klaić u meni budi emocije jer sam tom psu bio bliski prijatelj dok je bio živ. Naziv crteža je Corto kao i ime psa. Spoznajem da Čakovec pliva u moru vrhunskih talenata.
Za tako nešto su zaslužni i Boris Leiner i Ljubo Kuntarić, naši prokušani talenti. Boris je izradio bistu Ljube, drugog počasnog građana Čakovca te je ista svečano otvorena u Centru za kulturu.
Zvoni telefon, TV ekipa traži Ključa za intervju u muzeju. Dok se on trudi pred kamerama, razgledavam izložbu fotografija ULUPUH-ovih majstora s temom Vizura 2020. Slijedeće dolazi izvedba Studija suvremenog plesa Teuta s nazivom ‘Miris moje majke’ pod vodstvom Nikoline Mekovec. Moj zadatak je da pri kraju predstave par minuta projeciram veliku žensku glavu na zid Starog grada i time napravim svoj prvi korak u šou biznis karijeri. U ‘Metalcu’ Neon Iglu bend predstavlja svoj materijal prepun istinskog zvuka gitare. Boris Leiner prezentira svoju knjigu, Edita Gorski prikazuje novi video spot. Pred Čakovečkom Kavanom dvije dobro posjećene kazališne predstave. Bakterije sviraju u studiju ‘Hrasta’ za svoje obožavatelje koji uživo gledaju njihov nastup u atriju muzeja putem streaminga. Na podu u atriju su zalijepljeni križići u razmaku od 2 metra za posjetitelje, Sve za epidemiološke mjere koje je lokalni stožer s teškom mukom prihvatio kao zadovoljavajuće.
Nažalost, radionice za djecu nisu bile odobrene, iako su u drugim županijama u isto vrijeme otvorene igraonice sličnog tipa ali s puno više rizika, kao Burger fest u Zagrebu.
Ujutro u jednim novinama ni riječi o radosnim suzama mladih plesača, kvaliteti radova, raznolikosti programa, već pitanje koliko je to koštalo? Po čemu? To prodaje novine, a guši kulturu. Takva postava u stranim zemljama koristi iste brojke, ali sa znakom eura, a ne kune. Tamo bi bezrezervno platili grupu producenta, fizičkih radnika, specijalista za medije, IT pomoćnika, vozača kombija, umjetnike, da ne nabrajam.
Tu je Ključ kao art direktor nosio ljestve, penjao se po stolicama, prao ljepilo s prozora, popisivao podatke posjetitelja, trčao, vozio, otvarao, zatvarao, šarafio, sve uz neprestane telefonske pozive. Jeli smo langoše. ‘Bazu’ su uspješno vodile Klaićeve kćerke i ekipa frendova; uz pomoć male grupe prijatelja volontera, festival je održan s odličnom posjećenošću u prkos virusu.
Opet se vraćam na dodanu vrijednost. Ona je zanemariva i konzumacijski relativno kratka pri koncertima popularnih zabavljača koji iz ovog grada odnose ogromne svote. Putem Zrinski art festivala, Čakovec ulaže u svoje mlade i u svoju kulturu. Ta mala svota i ogromna dodana vrijednost ostaje ovdje, u gradu i Međimurju.
Iscrpljen i s osmijehom na licu sjedam u Klaićev automobil i on mi se, na putu za Bilogoru, gdje trenutno živim, iskreno zahvaljuje. Zaista nema na čemu, odgovaram, meni je ovo bio najbolji radni godišnji odmor koji sam mogao zamisliti. Dok on vozi, ja čistim smeđe mrlje s majice, uspomena na čokoladnu tortu sa svjećicama za peti rođendan ZAF-a.
Englezi kažu ‘Many happy returns’ – pregršt sretnih povrataka.
Ako još niste, kliknite na Facebook stranicu Zrinski Art Festival i doznajte više. Vidimo se na šestom festivalu sljedeće ljeto.
Edo Skender
