Prijevoznici se žale da nemaju dovoljno putnika, a putnici nemaju razloga puniti autobuse, jer ne prometuju ni dovoljno gusto ni na relacijama koje su putnicima potrebne.
Tako je postalo “normalno” da svako kućanstvo ima barem jedan auto kako bi članovi obitelji bili mobilni. Svatko tko ulazi u svijet rada, mora nabaviti auto u voznom stanju da može na posao. Nije normalno da mladi čovjek mora nabaviti auto prije nego što ga zaradio. Opcija je da mu ga kupe roditelji ili da se zaduži čim je počeo raditi.
Nismo Amerikanci, ali ne možemo bez dva auta u dvorištu, bez osobnog automobila ne možete nikamo. Nisu dva auta na dvorištu jer imamo visok standard pa si to možemo bez razmišljanja priuštiti. Naprotiv, mnoge obitelji su opterećene kreditom za auto da bi mogle normalno živjeti. To znači odlaziti na posao, razvoziti djecu na aktivnosti, ili manju u jaslice ili vrtić, otići po nabavu u dućan, liječniku ili riješiti sto sitnica kojima su ispunjene svakodnevne obveze.
Na javni prijevoz Međimurci se ne mogu osloniti. Ne postoje povezane linije među mjestima. Razmaci između polaska autobusa su veliki, a trebali bi biti svakih barem pola sata. Autobusna stajališta mnogima su daleko od kuće ili radnog mjesta, a karte skupe.
A moglo bi drugačije da ima volje, jer gdje ima volje ima i načina.
Više na tu temu pročitajte u novom broju Međimurskih novina koje su u prodaji od petka, 7. srpnja.
