Miljenko Kranjčec (64) samouki je kipar i umjetnik iz Hodošana koji već preko 30 godina rezbari i ukrašava drvene materijale.
Radio je u raznim firmama, ali kad je navršio 33 godine, rekao je sam sebi da će ili otmjeno propasti ili će nešto napraviti za svog života. Gotovo nigdje u Međimurju, a i šire nema majstora specijaliziranog za rezbarenje drva u komercijalne svrhe.
Naime, Miljenko je poznat po tome što je ukrasio mnoge inventare za katedrale, crkve i kapelice diljem Hrvatske. Jedan od poznatijih inventara bio je za samostan u Čuntiću u blizini Petrinje.
Tamo je radio repliku oltara visokog 7 metara. U Međimurju je radio menze za crkve iz Selnice, Kotoribe i Murskog Središća. Izradio je i govornice u crkvi u Trsatu. Najčešće izrađuje crkveni namještaj, oltare, kipove, govornice, retable, lijesove, inventare i ispovjedaonice.
– Dok sam bio mali, jako su me zanimali blato i glina. Tu sam osjetio da imam ono nešto u prstima. Ali onda je došao pubertet pa nogomet i muzika. Momentalno si bio čudan ako crtaš i radiš nešto kreativno. Morao si biti frajer i u trendu da te ljudi ne ismijavaju i držati se većine. Nakon toga sam skužio da sam potrošio koje četiri godine na nepotrebne stvari i počeo sa svojim kreativnim izražavanjem, zaključio je Kranjčec.
Na pitanje koliko dugo radi u svom ateljeu tijekom radnog dana u Hodošanu, potvrdio je da godine rade svoje i da je prije bio aktivniji.
– Malo su me doma špotali da previše vremena trošim na rezbarenje i atelje. Imao sam osjećaj da sam postao radoholičar. Petki, svetki, nedelje, navek sam delal. Jedni idu na nogometne utakmice, neki hodaju na ribičiju, ja sam pronašao zadovoljstvo u rezbarenju drveta.
Foto: Zlatko Vrzan
Ostatak teksta pročitajte u 1415. broju Međimurskih novina koje su od danas, 28. listopada dostupne na kioscima!
