Normalno je da čovjek zaboravi i ne može naći ključeve. Ali, nije normalno kad ne zna čemu oni služe. Normalno je i da obuje dvije različite čarape, ali, kada primjerice navlači kapu na noge, onda je to Alzheimerova bolest, objašnjava dr. Robert Marčec voditelj neurološke Poliklinike u čakovečkoj Županijskoj bolnici. Za “treniranje” mozga je praćenje turskih sapunica bolje od križaljki, kako bi što dulje očuvali bistrinu, je Alzheimerova bolest postaje vodeći javnozdravstveni problem i u Međimurju. Godišnje od Alzheimera oboli 3.000 ljudi u Hrvatskoj. U našoj zemlji ima oko 80.000 oboljelih, a liječi se samo 771.
Svi smo mi još u osnovnoj školi naučili kako je “stalna samo mijena”. Drugim riječima, sve se oko nas mijenja, pa i mi sami. Gledajući čovjeka, koji kroz cijeli svoj životni vijek prolazi niz faza i promjena da bi se pred kraj životnog puta, nerijetko, vratio na početak-fazu male bebe u pelenama. Posljedica je to sve dužeg životnog vijeka kojeg nam omogućuje suvremena medicina. Užurbani način života, brige i svakodnevne obveze, jednostavno, današnjem čovjeku ne ostavljaju puno vremena koje bi posvetio razmišljanju o starosti i svemu onome što ona donosi sa sobom. Ne samo da se ne stigne razmišljati o vlastitoj starosti, već taj isti proces ne primjećujemo ni na osobama oko nas tako dugo dok ne iskrsnu problemi.
Naime, kako čovjek stari, tako stare i njegovi organi, koji grubo rečeno, imaju svoj vijek trajanja. Organ koji nas određuje kao ljudska bića je mozak, koji se usprkos modernoj medicini, danas teško liječi te je premalo istražen. Demencija kao simptom bolesti Alzheimera i Parkinsona u potpunosti promijenjuje osobnost čovjeka.
Starost donosi realnu mogućnost za pojedinu neurološku bolest
Bolest koje je danas svijet itekako svjestan te u koju se ulaže puno snage, truda, ali i sredstava opravdava činjenica se ona barem donekle pokušava ublažiti s obzirom da se ne može izliječiti.
– Što smo stariji, mogućnost za oboljevanje od neurološke bolest je puno veća. Recimo, ako smo stariji od 75 godina svaki drugi od nas ima šansu da razvije jednu od neurodegenerativnih bolesti kao što je Alzheimerova i Parkinsonova bolest ili neka demencija općenito. Nažalost, tu treba pridodati i moždani udar, a u toj dobi učestaliji su tumori mozga. To je naša stvarnost zbog koje se i sama neurologija kao znanost razvija jer sve više prevladava starija populacija, objasnio nam je neurolog, Robert Marčec, voditelj neurološke Poliklinike u čakovečkoj Županijskoj bolnici.
Tijekom svog 24-godišnjeg radnog vijeka primijetio je kako se mijenja i dobna skupina njegovih pacijenata. Naime, prije su to bile uglavnom osobe do 70 godina, dok danas ima pacijente starosti do 90-95 godina, pa čak i starije. To su ljudi koji su doživjeli duboku starost, između ostaloga, zahvaljujući medicini. Objektivno gledajući, istovremeno nastaje problem zbrinjavanja takvih bolesnika što je ujedno i najveći problem. Istaknuti treba, kaže, i sve druge bolesti koje ne djeluju izravno na kogniciju (moždani udari, krvarenje u mozgu, Parkinsonova bolest…), a u konačnici ometaju život bolesnika, pa oni zahtijevaju tuđu pomoć ili stalni nadzor.
Danas još uvijek nije poznat točan uzrok bolesti, ali se pretpostavlja da propadanje živčanih stanica nastaje zbog nakupljanja određenih bjelančevina u mozgu (beta-amiloida i tau proteina).
Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, podataka obitelji te uz pomoć kognitivnog testiranja. Trenutno ne postoji lijek koji bi zaustavio napredovanje bolesti, no liječenjem simptoma i pružanjem podrške obitelji bolesnika mogu se postići značajni rezultati. Lijekovi mogu ublažiti, pa čak i odgoditi simptome bolesti, stoga je vrlo važno što ranije započeti terapiju.
– Za takve je osobe najbolje da ostanu u svom obiteljskom okruženju, uz organizirano njegovateljstvo. No, sasvim je drugo pitanje može li si svatko to priuštiti i organizirati ili treba oboljelog smjestiti u neki od postojećih domova. Treba prihvatiti, što je možda i najteže, da bolest mijenja osobnost čovjeka, teda to više nije osoba koju smo poznavali i živjeli.
Problem suočavanja oboljelih i obitelji s Alzheimerom
Nažalost, u većini slučajeva, kod oboljelih dolazi do pogoršanja karakternih osobina zbog kojih mogu biti vrlo neugodni, skloni predbacivanju, svađanju, pa čak i razbijanju, govore pogrdne riječi što rezultira čestim svađama. Svađe se često šire i van obitelji, na susjede, rodbinu, prijatelje, poznanike. U takvim situacijama, članovi obitelji su na velikoj kušnji, jer su i oni samo ljudi od krvi i mesa sa svim svojim slabostima i ograničenjima.
Čest je slučaj, kaže doktor Marčec da se i oni, uslijed svega toga, razbole. Obitelj je osim toga i poprilično financijski opterećena, budući da pacijent zahtijeva pojačanu brigu bilo da se radi o lijekovima, prehrani ili pak o jednostavnom održavanju higijene oboljelog.
– S obzirom na progresivnost bolesti, došlo je do zanimljivog stajališta da jednako aktivno treba liječiti oboljelog, ali i osobe koje se o njimu brinu. Drugim riječima, nije bolestan samo pacijent, već se s bolešću mora nositi, ali i uključiti u njegovu njegu, cijela njegova obitelj. Stoga je edukacija skrbnika ili njegovatelja vrlo važna. Primijetilo se još i kako su najbolji njegovatelji upravo osobe koje žive s oboljelim, jer lakše prihvaćaju činjenicu da je bolest promijenila njihovog člana obitelji.
Danas postoji oblici raznih pomoći društvenim skupinama, no članovi obitelji u kojoj se nalazi osoba s Alzheimerom, Parkinsonom ili drugim oblikom demencije često budu u kritičnoj situaciji. Mnogi teško priznaju da u obitelji imaju nekoga tko je obolio od te bolesti, jer kako drugačije protumačiti da je tako puno oboljelih, a tako malo liječenih.
Za sad u Međimurju ne postoji udruga oboljelih od Alzheimera, a obitelji sve manje mogu računati pomoć drugih, kao na primjer susjeda pa nadalje…Liječnik opće prakse tu ne može puno pomoći kao ni neurolog, psihijatar, budući da rade sve što je moguće s medicinskog stajališta.
Jednom riječju, ne pomažu nikakvi skupi lijekovi ni ustanove i institucije, već isključivo ljudska pažnja, briga, strpljenje te “konjski” živci. Najčešće je to faza života kada bolesniku, netko treba pripremiti šalicu toplog čaja, pomoći mu pri odijevanju, kupanju i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba. Grubo rečeno, ali takve se osobe vraćaju svom početku i praktički ponovno postaju bebe u pelenama, ovisne o tuđoj pomoći. Naravno, s jednom bitnom razlikom. Bebe naime, svaki dan napreduju dok bolesnici naočigled propadaju i nestaju.
Nedavna tragedija u Ivanovcu, odnosno smrt majke i njenog sina koji su, mrtvi, ležali sami u kući nekoliko dana, prije nego što ih se otkrilo, nije izoliran slučaj u Međimurju. Gotova ista stvar dogodila se u Kotoribi u jesen 2015. godine kada je, također, nakon nekoliko dana u obiteljskoj kući pronađena mrtva majka i njen sin. I tko zna koliko je takvih pojedinačnih slučajeva bilo, a da nisu dospjeli u javnost. Ne mora se nužno raditi o teškoj bolesti, već o bolesti zbog koje osoba odudara od svoje okoline. Tada je svima najlakše pobjeći, maknuti se i brinuti svoju brigu. Osobito je to izraženo ako se ne naiđe na potporu pojedinih institucija koje se znaju često, kruto držati Zakona i pravila, te time više odmazati negoli pomagati. Čovjek tada ostane sam, nebitno radi li se o bolesnoj osobi ili osobi koja mora ili želi bolesniku pomoći.
– “Pusti ga, kaj buš s tim starim s kojim ionak nitko nebre na kraj, vidiš da je sav na svoju ruku i šegavi do Amena. Posvađan je sam sa sobom i s cijelim svijetom, makni se jer buš i ti kriv da si nekaj fkral i slično”, samo je dio izgovora s kojima se okolina, ali i obitelj sakriva. Bolesna osoba koja nije svjesna ni sebe ni okoline često živi u neredu, i nerijetko sama sebe ne pere, a kamoli da čisti, pa ni ne jede redovito. Nije rijetkost da se zaključava, jer misli da nju svi potkradaju, da nju žele otrovati. Naravno, ne prihvaća tuđu pomoć jer je i dalje uvjerena kako je s njom sve u redu i da su se svi okrenuli protiv nje pa samim time postaje dobrovoljni “pustinjak”.
Gdje prestaje “šegavost”, a gdje počinje bolest?
Često se i u stručnim krugovima zna reći kako starije osobe imaju pravo na svoju šegavost, no postavlja se pitanje gdje prestaje šegavost, a počinje bolest.
– Stara osoba isto tako mora funkcionirati u okviru nekih granica i surađivati sa svojim ukućanima, odnosno svojom okolinom, objašnjava čakovečka psihijatrica, Marija Vinković-Grabarić. Čim se ta granica poremeti znači da nešto nije u redu i treba otići liječniku. Lako je to s ljudima koji su svjesni toga, no većina ih nije. Naime, oni i dalje žive u mislima da su dominantni nosioci kućanstva, autoritet u obitelji. Odraslu djecu doživljaju kao malu, jednom riječju, jer im teško dokazati da su bolesni, da trebaju lijekove ili stalni nadzor.
Najčešće situacija izmiče kontroli jer ljudi nisu educirani i ne znaju kamo i kome se obratiti te na koji način bolesnog člana obitelji dovesti kod liječnika ukoliko to on odbija.
– Treba se samo postaviti, izričito naglašava naša psihijatrica. Danas se puno i previše stavlja naglasak na ono što želi ili ne želi. U takvim situacijama, jednostavno treba imati direktivni stav, a ne se opravdavati kako on ili ona to ne želi jer se dolazi do nerješene situacije. Ti, ne da nebreš ništ, nego moraš naći mehanizam ili način da se situacija riješi. Odlaganje samo pogoršava stvar.
Praksa govori kako se to najčešće odnosi na roditelje i djecu. Na stranu sada Zakon po kojem su djeca obavezna brinuti se o svojim roditeljima. Zakon je kruti i njegovi okviri ne mogu se primijeniti na sve ljude isto. Ljudi su jedinke, osobe svake za sebe, drugačiji od drugih. Pored toga, svi smo mi živa bića kojima je svojstvena (ili bi barem trebala biti) empatija i koji ćemo se, u konačnici, za par godina, možda naći u istom, ako ne i gorem stanju. A i poslovica kaže- Ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi.
Alzheimerova bolest prepoznata kao problem današnjice
U svijetu se danas puno istražuje i ulaže u otkrivanje uzroka Alzheimerove bolesti, te se traže lijekovi i mogućnost izlječenja. Radi se o progresivnoj bolesti mozga koju karakterizira gubitak pamćenja, sposobnosti rasuđivanja i promjenama osobnosti. Osim što se radi o vodećem javnozdravstvenom problemu, ovaj poremećaj predstavlja najčešći oblik demencije koji zahtjeva pravodobno prepoznavanje i liječenje. Godišnje od nje u Hrvatskoj oboli oko 3.000 novih bolesnika.
U svijetu od nje i drugih oblika demencije boluje oko 24 milijuna ljudi. S obzirom da se njihova učestalost znatno povećava sa životnom dobi, a primjetan je trend starenja svjetske populacije, očekuje se kako će taj broj i dalje rasti, te da nam predstoji “epidemija demencija”.
U našoj zemlji procjenjuje da danas ima oko 80.000 oboljelih, ali je prema dostupnim podacima liječi se svega 771 osoba. Alzheimerovu bolest karakterizira neprimjetan početak i postepeno pogoršanje mentalnog statusa. U prvih nekoliko godina, bolest ne mora pokazivati dramatične simptome, dok u kasnijoj fazi bolesnik sve više ovisi o tuđoj pomoći. Premda se kod oboljelih ne razvija na isti način u prosjeku traje 10 godina. Zbog postupnog razvoja bolesti, smetnje se u početku vrlo često pripisuju staračkoj zaboravljivosti.(Vlasta Vugrinec, foto: Z. Vrzan)
