Proizvodnja pšenice u Hrvatskoj doseže 1.290 eura po hektaru, dok otkupne cijene ostaju preniske. Bez državnih potpora i prinosa iznad prosjeka, većina ratara ove godine bilježi gubitke i suočava se s nesigurnom budućnošću.
Hrvatski ratari ove godine ulaze u sezonu sa sve izraženijim minusom. Kako piše Poslovni dnevnik, proizvodnja pšenice u 2025. stoji najmanje 1.290 eura po hektaru, a otkupne cijene ostaju preniske – od 150 do 170 eura po toni. U prijevodu: ako ratar ostvari prosječan prinos od 6 tona po hektaru, ostat će na nuli tek uz državne potpore. Bez njih, mora imati barem 8,1 tonu po hektaru da pokrije troškove – što je realno tek za najbolje proizvođače.
U problemu su svi – i mali i veliki. Izvoz većine žitarica i uljarica, prije svega u Italiju, ostavlja domaće proizvođače bez 20 do 25 posto potencijalnog prihoda u usporedbi s kolegama iz zapadne Europe. Taj gubitak lako se pretvara u 300 eura manje dobiti po hektaru. Paralelno, rastu svi ulazni troškovi – sjeme, gnojivo, zaštita, energenti, radna snaga i mehanizacija. Kapital je skup, dostupnost niska. Potpore postoje, ali su neujednačene i opterećene administracijom.
Klimatske promjene dodatno destabiliziraju sektor – lani višak kiše, ove godine nestašica, hladno proljeće i potencijalno pakleno ljeto. Kukuruz kasni, soja pati, a pšenica će i ove godine pokazati jasnu razliku između vrhunskih i prosječnih proizvođača. Samo oni koji uspiju dobiti više od 8 tona po hektaru mogu očekivati ikakvu zaradu, i to od maksimalno 300 eura po hektaru.
Ratarstvo tako ulazi u zonu u kojoj “pozitivna nula” nije dovoljna. Bez viška prihoda nema ulaganja u mehanizaciju, nema navodnjavanja, nema razvoja. A kad posao koji traži ogromna ulaganja ne donosi ni euro zarade, logika je neumoljiva: ili dolazi kriza, ili dolazi kraj.
Osam međimurskih projekata iz sektora biljne proizvodnje dobilo novac Ministarstva poljoprivrede
