Kada čovjek živi u strahu, cijeli svijet mu se pretvara u neprijatelja, sve oko sebe doživljava naglavačke, rezonira krivo i najčešće donosi impulzivne odluke. U takvom stanju ne samo da mu se život pretvara u agoniju već postaje ranjiv, lako upravljiv i može ga se manipulirati i oblikovati kao plastelin. Jer čovjek tada ima samo jednu brigu – preživjeti.
Zbog toga čovjek voli i traži društvo. Čak i oni koji više cijene svoj mir, ma čak i onaj najgori mrgud koji cijeni jedino samoću, svejedno prihvaća društvo jer zahvaljujući njemu, ima sigurnost i zaštitu.
Društvo pak kao zajednica opet ima svoja dokazana pravila nastala na iskustvu generacija i uvijek se pokazalo da društva trebaju lidere jer u suprotnom redovito, prije ili kasnije, dolazi do rasula. Lideri preuzimaju tu funkciju koja ih obvezuje na zaštitu članova svoje zajednice, no istovremeno ih stavlja u funkciju moći koja odlučuje o nečijem dobru ili zlu. Pozicija je to koja traži veliku osobnu ravnotežu, a u ovako teškim situacijama i veliku moralnu odgovornost kako se stvari ne bi otele kontroli. Naime, zajednica protkana strahom lako se pretvara u rulju koja funkcionira po instinktima i na kraju ruši sve pred sobom.
Upravo se danas nalazimo usred vrlo stresnog razdoblja za koje niti smo sigurni kako i kad je točno započelo, a niti znamo kako će točno završiti. Lagali bismo da kažemo drugačije, no to ne znači da neće završiti dobro. Loša vremena uvijek iznjedre nešto dobro, pitanje je samo koliko će vremena trebati do tada i kako to preživjeti te kakav će oblik imati naše novo poimanje stvarnosti.
Tijekom krize uvijek najviše stradaju upravo najosjetljivije skupine. Po onome što se sada vidi, najviše stradavaju naši stariji sugrađani koje izolacija naročito teško pogađa. Naime, mnogima je od njih povremeno druženje bilo jedino stvarno zadovoljstvo koje im je preostalo u starosti. Bez obzira na to bilo to s vršnjacima, članovima u nekoj udruzi ili s djecom i unucima. I to im je oduzeto. Vjerojatno većina nas niti ne zamišlja koliko je to teška nepravda za njih. Živjeti svoje zlatne godine u kućnom pritvoru.
Drugi najviše pogođeni su oni najmlađi, koji još nisu niti imali prilike doživjeti sva iznenađenja koja im je svijet pripremio uz odrastanje s vršnjacima. Možemo samo pretpostavljati kakve će biti generacije koje je ova korona-kriza pogodila u njihovim formativnim godinama. Ne znači da neće valjati, no sasvim će sigurno biti drugačijih nazora. A najvjerojatnije neće niti doživljavati ono o čemu mi danas razglabamo. Gotovo je nevjerojatno koliko se lagano mlađa ekipa prilagodila novonastaloj situaciji kao da je normalna. Nema tu bunta, nema otpora… kao plastelin.
Upravo zbog toga posvetili smo ovogodišnji Uzlet temi sigurnost. Čovjek treba sigurnost da bi mogao raditi i razvijati se i time vraćati zajednici najkvalitetnije i najviše što može, bez osjećaja težine. Strah je stanje ukočenosti u kojem postajemo laka meta predatora. Na našim je liderima, poslovnim i političkim, odgovornost i obveza stvoriti sigurno okruženje za članove svojih zajednica jer smo njima dali u ruke tu moć ili su je preuzeli sami.
