Život u Međimurju ima i tamnu skrivenu stranu života, koju prikrivamo i pred kojom zatvaramo oči. Puno se mladih drogira i uništava život ovisnošću. Većina roditelje misli to se događa drugima. A tko su i ti “drugi”?
Marija i Mladen Horvat iz Male Subotice nedavno su izgubili 22 godišnjeg sina Marka koji si je oduzeo život ne mogavši više savladati demone ovisnosti u sebi.
Nema gore stvari za roditelje nego se suočiti sa smrću djeteta. Nema roditelja koji se ne pita što sam mogao učiniti više, što sam propustio, ali pri tom se suočimo s bolnom činjenicom što god učinili, nismo apsolutni gospodari života svoje djece. Ne, ne možemo ih potpuno zaštiti čak ni od njihovih pogrešnih odluka.
Marija Horvat, Markova majka upravo iz ovog nemilog događaja želi pronaći novi smisao za njegov i svoj život. Senzibilizirati javnost, osvijestiti druge očeve i majke da je droga zlo koja razara mlade, svuda oko nas, oko škole, u izlascima pa čak i na mjestima gdje rade.
– Želja mi je ako nisam uspjela pomoći svom sinu da pomognem drugima, svojim iskustvom, savjetom, svojom pričom da ne zatvaramo oči pred problemom koji u Međimurju i te kako postoje. Željela bih da se kao roditelji organiziramo da razgovaramo kako je tko taj problem riješio ili kako ga probati rješavati. Izmijeniti roditeljska iskustva po čemu se vidi da je dijete ušlo u drogu. Ni ja nisam od početka shvatila.
Pokrenula je medije jer želi pokrenuti sve druge roditelje koji si neće niti priznati da im je dijete u drogi suočim s tim.
– Znam da mnogi to odbijaju. I oni čija su djeca bila u društvu s mojim Markom. Mnogi roditelji zatvaraju oči, ne žele vidjeti. Cilj mi je da ljudi nekako progledaju, jer droga se proširila. Imam neku informaciju da ima 52 registriranih ovisnika u Međimurju. Da se 13-toro djece reže po tijelu, jer nosi strašnu bol u duši, koju nemaju ili ne znaju s kim podijeliti pa se režu po tijelu, da im ta bol nadjačala onu bol u duši i barem nakratko ublažila je. Ne možemo vjerovati da to u našoj sredini postoji, nego ljudi misle da je to tamo negdje u Americi, makar na cesti pronalazimo šprice…
U nastavku je ispričala kako se nosi sa smrću djeteta.
– Moja bol pomalo jenjava i dolazim k sebi. Pokušavam zaboraviti što smo proživljavali kad je bio u Puli, Rovinju, bolnici. Period gorčine koji smo prošli. Bolnica u Popovači je bila nešto sasvim drugo u usporedbi sa našom Psihijatrijom u Čakovcu.
Zadnjih mjesec dana puno smo se družili. Imala sam tih dana s Markom divne trenutke. Trebalo je proći pune tri godine, otkako mi je rekao: Ti tako školovana žena, a ne vidiš da ti dijete puši travu!
Ja sam stvarno mislila da je ogrezao u alkohol. Izlazio je, dolazio pijan i ja sam to vidjela. A ono proširene zjenice, koliko god sam kao majka petero djece odlazila na roditeljske sastanke, a dr. Slugan pokazivala kako ta trava izgleda. Gledali smo kako tabletice izgledaju.
Ali mislila sam kao i drugi da je nemoguće da bi se to desilo mojemu djetetu. Tim više što mi se djeca povjeravaju. S Markom sam bila posebno bliska na neki neobjašnjivi način.
Kako dalje kaže, pokušali su mu pomoći, bio je na liječenju i po bolnicama, ali uzalud.
– Mučio se, bježao od problema. Odlučio je mijenjati i profesiju, bio je CNC operater, ali je odlučio konobariti. Prošle godine bio je u Vodicama, pa Rovinju, pa je nakon toga završio i spavao na ulici. Ostao je bez dokumenata, mobitela…Ostao je samo sa onim što je nosio na sebi.
Nisam mogla s njim u kontakt. Tek kad je sam nazvao iz Rovinja, pokrenula sam policiju u tom gradu. Ali zbog toga što je punoljetan nisu imali ovlasti da ga pokupe. No kako je odlazio na hitnu po tablete za glavobolju, neka mlada doktorica prepoznala je da je nadrogiran, a ne samo da pati od glavobolje. Tako je krenuo na liječenje, najprije u Pulu. Molili smo da ga pošalju na Rab, ali tamo šalju pacijente s njihova područja. U Puli ga nisu mogli dugo zadržati, već su ga poslali, već nakon tjedan dana, u matičnu bolnicu u Čakovec. Međutim tu je bilo svačega, tjedan dana u bolnici, pa su ga poslali doma, ali pod uvjetom da izlazi u pratnji nas roditelja.
Međutim u prvom dolasku kući na vikend nam je pobjegao kroz podrumski prozor na nogometni derbi i uzeo rakiju. Sami smo ga išli tražiti, našli smo ga i odveli natrag isti dan u bolnicu za nekoliko sati. Kad su ga drugi put pustili kao na vikend, sam se ubrzo odlučio vratiti u bolnicu. Bio je totalno odsutan i nezainteresiran za uključivanje u bilo kakve aktivnosti. Obukao si je jaknu i otišao u bolnicu, da bi im drugo jutro pobjegao kroz prozor. Obavijestili su policiju, ali oni nemaju ovlasti pokupiti ga i vratiti u bolnicu, već samo utvrditi da ne šteti drugima ili sebi. Gdje se nalazi otkrili smo uz pomoć društvenih mreža. To smo dojavili policiji, koja nam je došla reći da je nađen s društvom. Bio je strašno potreban društva. Vapio je za prijateljima, kaže.
Opisala nam je i njegov karakter, kakav je bio kao dijete.
– Strašno osjećajan. Imao je tako nježnu dušu, kad je bio čisti. A kad je bio pod utjecajem ovisnosti i napušen, onda je bio arogantan, bezobrazan, provocirao me je. Govorila sam mu: bio ti peder, narkoman, alkoholičar, što god bio, ti si moj sin, za vijeke, vjekova kakav god bio. Kao dijete je bio je društven, aktivan u vatrogascima. Vježbao je karate. U školi je bio omiljen. Sva djeca, njegovi kolege iz srednje škole, došli su mu na sprovod, sad je trebao imati pet godina mature.To su bili sami dečki i jedna cura, razred CNC operatera. Bili su posebni, bojala sam se kad su išli na maturalnu zabavu da se budu svi za pola sata napili, međutim, pjevali su, plesali, lijepo se zabavljali…izgovara u jednom dahu.
I dan-danas ne može dokučiti što ga je to mučilo da je odlučio okončati svoj mladi život.
– Stvarno ne znam, ni dan danas ne znam. Ne mogu dokučiti što ga je toliko boljelo. Na samom početku liječenja odlazili smo k doktorici Uvodić. I kasnije kad god sam nazvala, ona je imala vremena za mene, razgovarati, dati savjet.
Na psihijatriji su nam kazali da je bio izrazito inteligentan, ali i manipulator, posebno da manipulira sa mnom, mamom, ali koje dijete ne manipulira mamu koja ga voli?
Problemi s ovisnošću počeli su potkraj srednje škole. Bio je na praksi i već je u srednjoj školi, drugom, trećem razredu ostvarivao prihode, visoke, gotovo kao ja plaću. Bio je potpuno financijski neovisan. Sam se o svom trošku oblačio. Plaćao svoje izlaske, vozačku..
Da ne ulazim u detalje, droga se vrtjela i oko njega na radnom mjestu i tu je nešto krenulo u krivo. Marko je nakon toga i promijenio radno mjesto, iz jedne otišao u drugu firmu. Jednog dana kad je došao s posla kad smo sjeli za stol na ručak, na majici na leđima je selotejpom imao priljepljenu poruku “droga”. Priljepili su mu “prijatelji” na poslu i tako je hodao cijeli dan po firmi.
Doktorica Uvodić je govorila da bi trebalo doći do srži problema i ona je pokušala s njim razgovarati. Meni se nije do kraja povjeravao. Govorio mi je: mama, mene je strah. Pozvao me dva tjedna prije nemilog događaja. Pušio je kraj peći i zvao me k sebi: Mama zagrli me! Tako smo par minuta bili zagrljeni. Pitala sam ga Marko u čemu je stvar? Mama, strah me je! Čega? Muk, govori.
Mučilo ga je kako će vratiti dugove, jer je uzeo auto na leasing, ali su mu ga oduzeli, jer ga nije mogao otplaćivati, a ostao je bez posla.
– Imao je veliki dug na Masteru, za mobitel, pretplatu. To ga je cijelo vrijeme brinulo. Pokušavala sam mu reći da je to najmanji problem u svemu. Dok se oporavi, uz plaću kakvu je zarađivao prije, brzo će riješiti dugovanja.
Govorio mi je, ali mama mene zovu peder, ali ja to nisam. Imao je cure, dovodio ih je i doma. Ali u čemu je bio taj njegov veliki strah, ne znam? Ne mogu si još odgovoriti na to pitanje, čega se toliko bojao. Sada to više nije ni bitno, možda jednog dana dođe i taj odgovor, kazala je.
Za kraj je kazala:
– Katolkinja sam i vjernik. Marko se u Popovači ispovijedio, pomirio se s Bogom. Vjerujem u Boga i vjerujem da je Marko tamo, ali dio njega je i tu uz mene. Našla sam i njegovo oproštajno pismo, ali tek nakon nekoliko dana.
Na vidljivom mjestu prije nego što je otišao, ostavio je ceduljicu na mikrovalnoj je gdje smo si ostavljali poruke: Otišao sam u šetnju. Zato se i nismo brinuli gdje je, jer smo ga poticali da odlazi u prirodu, trči, vježba, trenira, dobije kondiciju.
Ali oproštajno pismo nisam mogla odmah pronaći. Pet puta sam premetala sobu, tražila svugdje po njegovoj sobi: po džepovima, ispod madraca, na ormaru… Nije bilo mjesta, gdje nisam zavirila. Tražila sam od četvrtka, našla sam ga u ponedjeljak u njegovu pisaćem stolu, prva ladica, ispod kompjutera. U pismu je samo zamolio za oprost sve koje je uvrijedio. Napisao je da ne krivimo sebe, da je on to tako odlučio, pune svijesti. Nisam bio napušen, nisam bio pijan: Mama molim te oprosti mi, stajalo je u oproštajnoj poruci.
Oprostila sam mu. Nakon sprovoda u srijedu, osjetila sam strašni mir da moram svima sve oprostiti, pomiriti se i da moram krenuti u borbu da mu život nije bio uzaludan.
Sada uz potporu svog supruga i sestre koji su nazočili ovom razgovoru iskreno i bez zadrške iznijela svoju ispovijest, kako bi dala snage drugim roditeljima da pogledaju istini u oči.
Oni koji će željeti stupiti sa mnom u kontakt naći će načina poručila je i dodala da joj je najveća želja da nakon svog iskustva sa svojim sinom pokuša pomoći drugima. (Božena Malekoci – Oletić)
