Kipci izložba slika Tonija Fažona

Brojna publika se okupila na otvorenju, velikom većinom kolege umjetnici iz Likovnog udruženja Čakovec. Izložbu je otvorio sam autor Toni Fažon a više o autoru je rekla Emilija Kovač.

Toni Fažon slika od malih nogu a 1988. god. se učlanjuje u Likovno udruženje Međimurja

Tonija Fažona lokalna javnost prepoznaje po ustrajnom dugovremenom radu na području animacije, organizacije, edukacije, osobito u domeni likovnosti. Predsjednik je Likovnog udruženja Čakovec, vodi kolonije i radionice (ističemo Artelje, školu crtanja i slikanja, koju organizira LUČ kao edukaciju djece i odraslih u likovnom smislu, te Likovnu koloniju Zrinski), kao i niz projekata u okviru prostora na kojem živi.

Uz poslove organizacijskog karaktera i svoje strasti da radi u širokim zamasima, na razini društvenoga aktivizma, održava i svoju stvaralačku priču baveći se različitim oblicima / tehnikama vizualnog izraza, od kojeg se izložbom i pratećim materijalom niz puta predstavio kao fotograf i slikar. Njegov je odabir, i u smislu organizacijskog i u smislu osobnog umjetničkog djelovanja, prostor amaterskog izraza, ali uz stalno stručno vođeno usavršavanje. To nadograđivanje amaterskog i profesionalnog sigurno je poticajno i za jedno i za drugo područje: ne zatvara umjetnost u akademski prostor nego mu daje da diše, ne inzistira na neprikosnovenosti tehničkih zadatosti struke, a amaterizmu otvara nove obzore. Vođeni na taj način nećemo se prometnuti u jedinstvene umjetnike, no vrlo vjerojatno hoćemo u kultiviranu publiku, a što je za oblikovanje individualnog i kolektivnog životnoga prostora izuzetno važno.

Premda je kao umjetnik i sam neformalno obrazovan, Fažon se oslanja na vlastitu karakternu izgrađenost dotjeranu, u likovnome smislu, dugotrajnim i kontinuiranim radom s umjetnicima raznovrsnog profila. Vođen je uvjerenjem da jezik umjetnosti ima važno mjesto u osobnoj izgradnji, a i upravljanju (koliko – i ukoliko je to moguće) društvenih tijekova. Njegov su tematski izbor priče iz aktualnog životnog okružja, koje snažno dodiruju.

Aktualna izložba KIPCI osobni je autorov izbor iz dosadašnjeg stvaranja, a predstavlja, uz nešto novih, starije radove koji su izdržali sud vremena te ih autor smatra relevantnim za svoje djelovanje.

Polazeći od kulturološki prepoznatljivih momenata – često uzima kao osnovu fotografiju iz medija, osobnom intervencijom (boja, fragmentiranje, kompozicija, rakurs…) individualizira poruku i priču čini slojevitom, sugestivnom, semantički višeslojnom. Tako, npr., socijalne teme tretira s dirljivom emotivnošću (cikus o Auschwitzu) ili s ironijom, koja je osobito vidljiva u bavljenju aktualnim suvremenim temama. Otklon prema socijalnom iščitava se i u radovima koji nam se, na prvi pogled, ne čine takvima. Rad, naime, osim očiglednosti, ima i slojeve suznačenja, koji su proizvod asocijacija i interpretativnih sposobnosti promatrača, a koji su inicirani autorovim sugestijama (bojom, kompozicijom, kadriranjem….).

Recimo, sasvim je očigledno socijalna Traži pa ćeš naći, no Nedjelja popodne ne toliko: lijepo oblikovan akt žene, kontekstualizacijom (rekviziti – metlica i lopatica za smeće, položenost tijela na pod, čime propitkuje poziciju žene naznačujući njenu vezanost uz kućanske poslove kao njeno nadodređenje) dobiva socijalni akcent, i to s naznakama osobnoga stava.

Posebno je uočljiva sklonost neobičnim rakursima (Da mi je poletjeti, Zar i ja?), odnosno oneobičavanju motiva, čime se proizvode elementi stilizirane karikaturalnosti, a time i sugestije za detektiranje autorskog čitanja teme.

Fažona zanimaju tijela, njegovi oblici, ekspresivnost dijelova u nekom konkretnom trenutku u kojem određeni dio (ruka, usna, šaka…) ima neku specifičnu ulogu (analiza odnosa razapete ruke Krista, Spokoj, te ispružene ruke bacača diska, Samo prvi se broji, dala bi zanimljivih rezultata).

Vidljivo je da ga osobito fasciniraju detalji, koje de/rekontekstualizira, tako da i cijeli konkretni postav ima karakter jedinstvenoga djela stvorenog od konceptualno postavljenih fragmenata, neobično „kadriranih” (tijelo bez glave ili s pol glave, npr. Zagrljaj, Ona je samo naša), koji se suodnošenjem uznačuju unutar cjeline.

Fažon se opredijelio za razmatranje nekoliko tematskih područja: od „teških” tema (spomenuti ciklus o Auschwitzu: Mogu dalje, Mogu dalje ili, Mogu i ja dalje?, Kako lijepe cipele, Zar i ja?) do aktualnog hedonizma (Samo ja, Mogu?), a tretira ih semantizirajući boju (u starijim radovima dominira sivo-crno naspram aktualne snažne kolorativnosti u novim radovima – crveno, koje je također monokromno, ali, naravno s drugim efektom…). Jako sredstvo za akcentiranje za Fažona je sjena, ne postupna nego skokovita – nagli prijelaz iz bijelog u crno. Postignuta dramatičnost naglašava ideju, nakanu – čini je zornom premještajući interes s objekta na ideju (Crno ili bijelo – čovjek s križem na leđima koji je ekstenzija njegove vlastite sjene), ili „postvaruje“ motiv tako da osoba postaje predmet (Volim mekane plahte).

Sjena „zarezuje“ u tkivo teme/objekta čineći ga trodimenzionalnim (što joj nekako i jest „prirodna” funkcija), ali ga i dematerijalizirajući (fragmentiranjem), barem mjestimice, proizvodeći efekt ekspresivnosti objekta. Kad prelazi na kolorativni prikaz, postupak je isti: zgušnjava ili razrjeđuje boju, no značenja su drugačija. U aktualnoj fazi, tematizirajući strasti i hedonizam, držim da to „sjenčanje“ bojom proizvodi snažne ironijske efekte (Proslava pobjede hrvatske reprezentacije, Želim sve, gdje je do vulgarnosti ekspliciranoj temi kao podlogu postavio – boje nacionalne zastave).

Može se reći da se – osobito temom bunta (najzornije iskazanim u obliku dignutog trećeg prsta: Hvala) – Fažon približava načelima artivizma, izraza koji je, vođen maksimom ars is activism, vid društveno-političkog djelovanja s ciljem mijenjanja društva, a temelji se na kritici aktualnih vodećih/propagiranih (mainstreem) vrijednosti i konvencija. Motivske preferencije svakako su uvijek važne za umjetnički identitet autora, no ono najvažnije za Fažona jest postići reakciju: po njemu, funkcija umjetnosti u njenoj je evokativnosti, pozivu na uznemirenost, prosudbu i „prorađivanje”. U tom smislu, rekla bih da ova izložba kaže – prste gore: svaki od njih posebna je i kulturolorški vrlo jasna poruka. Odabir je vaš. (Emilija Kovač)

Životopis:

Toni Fažon slika od malih nogu a 1988. god. se učlanjuje u Likovno udruženje Međimurja. U LUM obnaša dužnost tajnika do njegovog prestanka rada. Jedan je od osnivača Likovnog udruženja Čakovec gdje je tajnik a kasnije postaje predsjednik što je i danas. Pokretač je dviju aktivnosti LUČ-a (LUM-a) a to su Likovna kolonija „Zrinski“ (1994. god) i Škola crtanja i slikanja „Artelje“ (2007. god.).

Kroz dugogodišnji rad u likovnom svijetu organizira, postavlja i otvara veliki broj izložaba od LUČ-a ili kolega likovnih umjetnika. Osobno se izražava u tehnici tuš, tempera na ljepenki, akrili ili ulje na platnu.

Sam autor ističe da njegovi radovi potiču na aktivizam da sam želi provocirati akciju kod promatrača.