INTERVJU IGOR RODIGER: Meštar od struje na najvišem vrhu Europe!

Duša i um još su mu bili na Kavkazu kad smo „oči u oči” razgovarali o planinarskim putešestvijama i usponu na Elbrus s Igorom Rodigerom. U danu kad je doputovao avionom iz Rusije i vožnje automobilom iz Beograda u Čakovec, nakon ukupno 34 sati puta, Igor je imao volje s nama planinarima podijeliti putopisnu priču. Na terasi čakovečke Gradske kavane kao dugogodišnji prijatelji planinari još jednom smo ispenjali stazu prema točki najvišeg vrha Europe. Igor “friškim” dojmovima, ja rukopisom planinarke željne iz prve ruke čuti „kak’ je bilo”.

Igor Rodiger član je planinarskog kluba Extrem Čakovec
Igor je član planinarskog kluba Extrem Čakovec

Nakon atletike, planine

U svojih 36 godina življenja Igor je odabrao zdrav način življenja. Sport i rekreacija uvijek su bili njegov „đir”. Niz godina aktivno je trenirao atletiku kao član AK Međimurje. Kad je zbog poslovnih obveza ponestalo dovoljno vremena za atletsku stazu, okrenuo se planinama. U svijet alpinizma i sportskog penjanja uveo ga je Zvonimir Jembrih i 2011. godine postaje član Planinarskog kluba Extrem Čakovec. Već godinu dana nakon učlanjenja osvaja s Extremima Mt Blanc 4810 mnv. Planinarski apetit s vremenom raste pa u svoju planinarsku iskaznicu Igor bilježi uspone na Triglav (2864), Grosswenediger (3666 mnv), dva uspona na Grossglockner (3798 mnv), Punta Penia – Marmolada (3343 mnv), (Gan Paradiso (4061 mnv), Balmenhorn (4167 mnv), Punta Gnifetti -Signalkuppe (4554 mnv), Breithorn (4164 mnv).

Igor Rodiger Gran Paradiso
Kao dio priprema za Elbrus u lipnju je ostvaren i uspon na Gran Paradiso 4061 mnv

U visoka brda rado odlazi osim s članovima matičnog kluba i s planinarima HPD Međimurje i PD Bundek. Elbrus popularna planina privlačila ga je duže vrijeme. Odlučio je ove godine tu avanturu pokloniti samom sebi za rođendan (uz 1. srpnja kada navršava 36 godina). Kao Extrem logično (smiješak), odabire agenciju Extreme Summit Team koja iz Beograda organizira ekspediciju i put za Rusiju i Kavkaz te uspon na Elbrus uz vodiča.

Igor Rodiger i Zvonimir Jembrih
Zvonimir Jembrih uveo je Igora u svijet planina i pripremio za Elbrus

Prvi pokušaj prekinut zbog nevremena

Intenzivan trening za Elbrus počeo je u ožujku. Trčanje, vježbe snage, zimski usponi na Špik, Gran Paradiso, Balmenhorn, Punta Gnifeti, a bile su tu, naravno, i psihičke pripreme. Ekspedicija je krenula u ponedjeljak 8. srpnja iz Beograda s planinarima s kojima se prvi put vidio tek na startu putovanja. Svi su došli s istim ciljem i ekipa se dobro posložila iako su članovi bili iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Švedske. Prva točka bila je mjesto Treskol. Nakon toga prestaje zona hotelskog komfora. Slijedi aklimatizacijski uspon na 3300 mnv, dan odmora i odlazak žičarom do kampa Garabaši na 3847 mnv te ratrakom do planinarskog doma Diesel Hut (4157 mnv). Za svakog člana stiglo je oko 40 kg opreme, vode i hrane jer dom nema opskrbu hranom i pićem, nema veze za internet. Iako je Elbrus popularan, Rusi previše u tom kraju ne ulažu u turizam. Slijedi još jedan aklimatizacijski uspon i čekanje povoljnih vremenskih uvjeta. U domu smo četiri dana čekali da se vrijeme smiri praktički u četiri zida na tvrdim krevetima. I da, bez interneta, što je mnogima teško palo. Pri pokušaj uspona prekinut je zbog nevremena i jakog vjetra od oko 60 km/sat. 

Na 5400 mnv simptomi visinske bolesti

Dan uspona Igor opisuje: 

– Deseti dan ekspedicije bila je zapravo i posljednja prilika jer se već približio i dan povratka. Krenuli smo u 00:30 južnom stranom. Pratio nas je snažan vjetar i temperatura od -20 stupnjeva. Na vrh sam nosio dvije litre čaja i dvije litre mlake vode koja se na pola puta već smrzla, energetske čokoladice, rezervne rukavice, pernatu jaknu i par sitnica. Do 5100 mnv penje se snažnom uzbrdicom gdje je, nažalost, već petero planinara odustalo zbog hladnoće. Uspinjali smo se „traverzom” ispod istočnog vrha do sedla na oko 5400 mnv. Završni uspon je ponovo strm. Tu sam već počeo osjećati simptome visinske bolesti, umor, laganu glavobolju, mučninu u želucu. Osjećao se nedostatak kisika. Za uspon treba biti i psihički jak. Misao koje me vodila do vrha bila je ako uspijem, bit ću prvi Međimurec na Elbrusu. Nakon 10 sati uspona u srijedu 17. srpnja stigao sam oko 10:30 na toliko željenu najvišu točku Europe. Stiglo nas je ukupno šestero. Četvero Hrvata, dakle uz mene još i planinari iz Karlovca, Duge Rese i Osijeka, te kolega planinar i vodič ekspedicije iz Srbije.

Igor Rodiger smjer uspona (1)
– Vodila me želja ako uspijem, bit ću prvi Međimurec na Elbrusu! svoju motivaciju opisao je Igor

Vojnici veterani odustali

–  Hladnoća od minus 19 stupnjeva uz jak vjetar daje osjećaj hladnoće od najmanje minus 27 stupnjeva. Ugodno je kad na sebi imaš pet slojeva odjeće, potkošulju, majicu, flis, pernatu jaknu i vjetrovku. Tu su još kapa, potkapa, zaštitne naočale, termo rukavice, gojzerice za visokogorsko planinarenje – Igor opisuje odjeću i obuću te nastavlja: 

– U našem timu bilo nas je 15, od toga tri planinarke. Kao što sam kazao, samo šestero nas je uspjelo doći do vrha. Četvero kolega je odustalo prije samog završnog uspona. Naša ekspedicija je imala još jednu grupu od 11 vojnih veterana. Penjali su vrh u spomen kolegama tijekom bombardiranja Beograda od strane NATO-a 1999. godine. Nisu uspjeli zbog jakog vjetra. 

Prema dosad poznatim informacijama i provjerom kod međimurskih planinarskih društava te Hrvatskog planinarskog saveza Igor Rodiger je prvi registrirani međimurski planinar koji je stao na najviši krov Europe. Na svekolikoj potpori zahvaljuje obitelji, članovima Planinarskog kluba Extrem, a posebice Zvonimiru Jembrihu koji ga je pripremao za ovaj uspon, ali mu i ukazao na svu ljepotu i dobrobit planinarstva. – Upravo ta spoznaja da nisi sam daje ti snage kad je na usponu najteže – povjerio nam se Igor.

Igor Rodiger (2)_Elbrus
Na vrhu Elbrusa 5642 mnv

Kad si na vrhu…

– Poseban je osjećaj stati na vrh. Impresionira spoznaja da u tom trenutku nema ničega višeg od tebe. Pogled na sve strane je prekrasan. Uspon je, naravno, tek pola puta. Treba se i sigurno vratiti. Silazak do planinarskog doma trajao je nešto više od tri sata – Igorove su riječi u kojima će se prepoznati svaki istinski planinar

Meštar od struje

Igor je rođen i živi u Čakovcu. Električar je, a posljednjih godina odlučio je raditi u Njemačkoj kako bi mogao, između ostalog, financirati i svoje planinarske ekspedicije i izazove. Zadovoljan je poslom i zaradom u inozemstvu, ali to ima i drugu stranu medalje. Nedostaje više slobodnog vremena i privatni život. Kući se planira vratiti za pet-šest godina. Posla mu neće uzmanjkati jer meštri su, znamo, svi – tražena roba u gradu!

foto: rr, privatna arhiva Igor Rodiger

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

49,208FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE