Kao što je davno rekao Antoine de Saint-Exupéry, ljubav ne znači gledati jedno u drugo, već zajedno gledati u istom smjeru. Anica i Josip Sever iz Leskovca su upravo to činili šest desetljeća, gradeći životnu priču satkanu od razumijevanja, podrške, topline i ljubavi.
Sve je započelo jedne fašenske nedelje davne 1964. godine kada se Jožek zagledao u Anicu Borko iz Železne Gore, iz Lohovca, lijepu djevojku koju više nije puštao iz vida. Ubrzo su se vjenčali, 27. svibnja 1965., a Anica je preselila k mužu u Globoku u Sloveniji, gdje se prilagođavala novoj sredini i običajima. U to vrijeme njive su se obrađivale ručno, oralo se kravama, a Jožek je radio u obiteljskom stolarskom obrtu.
Željeli su svoj dom, pa je Jožek otišao raditi u Tirol u Austriju kako bi zaradio za kuću. Nakon pet godina u Globoki, kupili su stari grunt u Leskovcu kod Štrigove i preselili se s kćerima Božicom i Danicom, a 1974. rodila se i treća kći, Željka.
Prolazile su godine, djeca rasla, Anica je držala tri ugla kuće, brinula o djeci, klasičnim poslovima u kući i oko nje. Njezin je vrt uvijek pridobivao pažnju prolaznika jer je ona to znala na vrijeme posijati i posaditi. Na upit kak’ joj to uspijeva, još uvijek govori: „Dobra organizacija posla!”
Bila je to jedna od mnogobrojnih gasterbajterskih priča gdje su dolasci kući bili rijetki i kratkotrajni, uglavnom za praznike. Njihove kćerke sjećaju se onih sretnih dana kad je nakon nekoliko mjeseci tata došao doma i donio im naranče, Milka čokoladu i Maner napolitanke – to je za njih bio praznik. Nedjeljna popodneva za djecu i suprugu nisu bila predodređena za klasična obiteljska druženja jer su već kod nedjeljnog ručka tekle suze. Još koji sat i tata nam ponovo odlazi… Bilo je to vrijeme bez telefona, pisma su bila jedina veza, a kćeri su svakodnevno išle na poštu po pisma.
Godine su prolazile, rušili su stare gospodarske zgrade i gradili nove, prvo štale, zatim novu kuću koja je postala mjesto okupljanja rastuće obitelji. Kćeri su se udale i darovale im devetero unučadi, a oni su: Nikola, Matija, Andrija, Monika, Emanuel, Josipa, Ana, Antonio i Aleksandar. Anica i Jožek sada su i sedam puta prabaka i pradeda, ponosni na praunuke: Jakova, Juliju, Adama, Emiliju, Petera, Klaru i Tina.
Njihove kćeri, unuci i praunuci raduju se svakom susretu u Leskovcu gdje mama i Božica skuhaju najbolju juhu, valjda zato što se još uvijek kuha na šporetu na drva. Na ovoj adresi peku se najbolji kolači, znameniti bakini krapci, štrukli, bidri, a Božičini medenjaci, klipići, kremšnite, gibanice ove i one, nadaleko nemaju ozbiljnu konkurenciju.
Josip još uvijek voli red i disciplinu i pokazuje svoju nježnu dušu prema unucima i praunucima. Vitalan u svojoj 84. godini, vjerojatno je upravo na putu prema Štrigovi na svojem vjernom biciklu. Ta slika najbolje govori o njegovom duhu i energiji koja je, baš kao i njegova ljubav prema Anici, nepokolebljiva, i traje već punih 60 godina.
Foto: Terca art
