Živjeti svugdje izvan Zagreba ili nekih većih gradova u Hrvatskoj, bez automobila je nemoguće. Efikasni javni prijevoz praktički ne postoji. Tako je i u Međimurskoj županiji. Žalosno je za reći da su osamdesetih godina prošlog stoljeća autobusne i željezničke linije bile jeftinije, učestalije i bolje prilagođene potrebama građana nego danas. U današnje vrijeme minimalno bez jednog automobila u obitelji nemoguće je živjeti. Javni prijevoz ne prati ni radno vrijeme, ali ni ostale potrebe građana za odlaskom k liječniku ili obavljanja raznih drugih potreba građana izvan mjesta stanovanja.
Sve linije koje danas postoje u službi su prijevoza učenika u osnovne i srednje škole. I uglavnom su usmjerene prema Čakovcu, dok međumjesni promet između pojedinih međimurskih naselja praktički ne postoji. O vožnji vlakom ne treba ni govoriti, zapitajte se samo kada ste se zadnji put odlučili na vožnju vlakom?
Mnogi Međimurci rade ili studiraju u Zagrebu i linija koja bi vozila sat vremena do Zagreba mnogima bi značila olakšanje. Ali takve linije do Zagreba trenutno nema, najbrži direktni vlak po voznom redu do hrvatske metropole vozi mrvicu manje od tri sata, ali tome trebate pribrojiti i poslovično kašnjenjenje, pa se putnici i drndaju i duže od tri sata.
Javni kako željeznički tako i autobusni promet u Hrvatskoj je do sada potpuno zanemaren, da ne kažemo težu riječ, zapušten.
Građani su osuđeni na prijevoz osobnim automobilima, bez kojih je život nezamisliv. I to je posljedica silne centralizacije države u kojoj je važno samo ono što se zbiva u Zagrebu. Posljedica toga je demografska devastacija svih ostalih prostora i iseljavanje prema većim centrima u Hrvatskoj ili u inozemstvo.
Nije nimalo slučajno da barem polovica studenata nakon završetka studija ostaje u mjestima studija, a da su nažalost najučestalije autobusne linije, one koje voze prema inozemstvu.
Tek sada kada se država počela prazniti od svojih građana probudili su se i na državnoj razini i počeli razmišljati o tom problemu.
Naravno da bi integrirani javni prijevoz poboljšao kvalitetu života građana, ali sjetili su se toga pet poslije dvanaest. Barem da počnu djelovati na povezivanju šireg prstena gradova, općina i županija s većim centrima tako da sve u krugu od stotinjak kilometara bude na sat vremena do centra Zagreba, autobusom, željeznicom i u konačnici ako tramvajem uz jednu jedinstvenu voznu kartu. Ali naš poslovično tromi javni sektor i administracija je sada u fazi prepoznavanja problema.
Da je tome tako uvjerili smo se i na javnom potpisivanju sporazuma u razvoju željezničkog prometa i integriranog prijevoza putnika na području Koprivničko-križevačke, Međimurske i Varaždinske županije – regije sjeverne Hrvatske, između HŽ Putnički prijevoz i navedenih županija. Pri tome županije poguraju problem, a već tromost u rješavanju problema pokazuje HŽ i državna administracija.
U četvrtak, 21. veljače u Maloj vijećnici Međimurske županije potpisan je Sporazum o dugogodišnjem partnerskom odnosu u razvoju željezničkog prometa i integriranog prijevoza putnika na području Koprivničko-križevačke, Međimurske i Varaždinske županije – regije sjeverne Hrvatske, između HŽ Putnički prijevoz i navedenih županija, a nakon toga sudionici potpisivanja Sporazuma dali su i izjave za medije.
Na potpisivanju sporazuma bili su župan Međimurske županije Matije Posavec, državna tajnica u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Nikolina Brnjac, predsjednik Uprave HŽ PP–a Željko Ukić, zamjenik župana Varaždinske županije Robert Vugrin, zamjenik župana Koprivničko – križevačke županije Darkom Sobot i njihovi suradnici.
S velikim interesom otišli na konferenciju za novinare nakon spomenutog potpisivanja sporazuma ne bi li doznali konkretne činjenice prije svega kada će se barem do Zagreba vlakom putovati brže, za taj dugo najavljivani sat vremena. Naime u našem slučaju sporazum tipa da ista karta važi za autobus i vlak u situacija da sat vremena kružite autobusom kroz međimurska naselja do kolodvora u Čakovcu, da bi nakon toga s tom istom kartom sjeli na vlak koji tri sata vozi do Zagreba u današnjim uvjetima je potpuno besmislena i žali Bože novca za integriranje takvog sustava.
No unatoč tome što je na sastanku bio predsjednik uprave HŽ prometa i državna tajnica u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture konkretnu informaciju o tome kada ćemo moći brže i po učestalijem voznom redu putovati do Zagreba, nismo dobili. Od sporazuma o integriranom putničkom prijevozu, do vožnje vlakom za 1 sat do Zagreba, put je dug kao vožnja HŽ-om.
Naime, sada se tek radi strategija razvoja željezničkog prometa, koja će biti gotova za dvije godine, kazala je tajnica u Ministarstvu prometa, a ona je temeljni dokument na kojega se može planirati razvoj i sve ono što bi javni prijevoz učinilo konkurentnim osobnim automobilima. Kakvo je stanje kod nas najbolje govori podatak da postoci korištenja u svijetu rastu, a kod nas padaju. Tek nakon izrade strategije bit će definirano stanje i potrebe za izgradnjom infrastrukture, objedinjavanja željezničkog i autobusnog prijevoza i izgradnja željezničkih pruga po kojima bi mogli voziti brži vlakovi. A koliko će godina proći do ostvarenja cilja da za sat vremena iz Čakovca dođemo do Zagreba odgovor na to pitanje nisu nam dali.
Samo dvije direktne željezničke linije iz Čakovca za Zagreb
I dok se željeznički promet u zapadnoj Europi modernizirao do te mjere da se vlakovima putuje “300 na sat”, kod nas se prugom kroz Zagorje ta brzina spustila “40 i manje na sat”.
Koprivnica koja je od Varaždina i Čakovca u potpunosti preuzela primat kada je u pitanju željeznički pravac iz Zagreba prema sjeveru i dalje za Mađarsku, uskoro će imati najbržu prugu u Hrvatskoj. Tako će uz poluautocestu koja se ne mora plaćati, taj dio sjevera zemlje dobiti i brzi željeznički pravac. Našim političarima ova činjenica, da moramo plaćati skupu autocestu i voziti se najsporijom željeznicom u zemlji očito nije prioritet u političkom programu.
Stoga bi u Međimurskoj županiji, ali i u Varaždinu što prije trebali krenuti s inicijativom da se iz sredstava EU fondova krene u modernizaciju pruge od Koprivnice prema Kotoribi ili čak probijanje nove trase izravno od Kotoribe prema Koprivnici koja će nas povezati sa Zagrebom i omogućiti da to putovanje traje od Čakovca najviše 1-1,15 h. U suprotnom ako ćemo čekati nekakvu super brzu prugu kroz Zagorje koja će dogoditi za “sveto nigdarjevo” postat ćemo “slijepo crijevo”.
Takva je zapravo situacija već danas, jer iz Čakovca za Zagreb voze samo dva direktna vlaka i to poslijepodne. Putovanje traje 3,09 h i stoji u jednom smjeru 69,80 kn.
Najbrži vlak za Zagreb ide rano ujutro iz Čakovca u 04:55 i preko Koprivnice s jednim presjedanjem u Zagreb se stiže u 7:27. Putovanje traje 2,32 h i stoji 88,40 kn u jednom smjeru. Ako vam se čini da je to brzo putovanje, onda podsjećamo da je 1990. godine iz Čakovca kretao vlak za Zagreb u 05:50 i u Zagreb stizao za manje od 2 sata oko 7:45 i to preko Zagorja.
Ima još nekoliko linija za Zagreb koje su ispod 3 sata putovanja. Apsurd je da jedna od njih stoji čak 99,40 kn. To je za vlak s dva presjedanja koji iz Čakovca kreće u 7:02, a u Zagreb stiže u 9:53.
Za rubriku vjerovali ili ne stoji i informacija o voznom redu u HŽ-u prema kojoj iz Čakovca za Zagreb možete krenuti i kasno navečer, ali ne možete isti dan stići na cilj. To vrijedi za četiri vlaka od 19:55 do 23:05 h s kojima ako krenete kasno navečer, morate negdje usput prenoćiti, da bi rano ujutro krenuli dalje i nakon prave noćne pustolovine stigli u Zagreb. To je samo kod nas moguće.
