Posao tete u vrtiću zamijenila muškim zanimamnjem – vožnjom autobusa.
“Naturalizirana” Međimurka, Nikolina Horvat iz Novog Sela Rok, inače rodom iz Drnja u susjednoj Koprivničko-križevačkoj županiji, svojom simpatičnošću, neposrednošću, a u konačnici i poslom kojim se bavi, ruši sve stereotipe pred sobom. Naime, od 2002. godine vozi autobus i dosad nije imala nikakve probleme. Niti je imala nezgodu ili iskustvo s provalama u autobus, niti neugodnost s prometnom policijom ili pak sa zahtjevnim putnicima. No, s druge strane, otkako se obiteljski posao sveo na turističke ture, nema slobodne vikende niti pak opuštajuća obiteljska druženja.
– Težak je to posao za jednu ženu, posebno ako ima obitelj. – sa smiješkom se raspričala naša sugovornica. – Posao je isključivo terenski, što znači da me nema doma i po nekoliko dana. No, kada se nešto voli i uživa se u poslu, sve se to nekako prebrodi. Istina, važna je podrška obitelji, naročito supruga Mirka s kojim i najčešće odlazim na duže ture. Budući da imamo dvojicu sinova, 10 i 12 godina, puno upomoć uskače ‘baka-servis’.
Nikada ne bih mijenjala ovaj posao
Kaže, djeca su se već navikla na njihovo odsustvo, međutim, tijekom ljetnih praznika i sinovi putuju s njima. S jedne strane, tako je cijela obitelj na okupu, a, s druge, sinovi vide svijet. Iako su još osnovnoškolci, već su sada vidjeli cijelu Europu.
– Voziti sam počela u obiteljskoj tvrtki svog muža nakon što sam prestala raditi kao teta u vrtiću. Tako da nisam vozačica bila bih teta. Sada, da moram birati, ne bih se više nikada vratila u odgojno-obrazovni sustav.
Vožnja, uzbuđenje, adrenalin jednostavno su joj ušli u krv. A da je tomu tako svjedoči i podatak da je cijelu trudnoću provela za volanom te je praktički iz autobusa otišla u rodilište.
– Zabavno je ispočetka bilo gledati reakcije putnika koji su samo čekali kada će muž zasjesti za volan. S vremenom su se privikli, prihvatili me jer ima još podosta žena koje su izabrale cestu za svoj život.
Bilo je svega, kaže, od okretanja i buljenja do neumjesnih primjedbi, međutim, nitko joj nije izašao iz autobusa. Vedre naravi, sve je to uspjela preokrenuti na šalu, pa čak i na svoj račun. Iako ne želi da ju se promatra kao “čudo”, kao i svaka žena u muškom poslu, zna potegnuti za sitnim ženskim čarima ili trikovima kada je to potrebno.
Naravno, nije odmah krenula s dugim turama, poput vjerskih hodočašća u Portugal, Francusku ili pak turističkih tura po Španjolskoj, Češkoj, Italiji itd., odnosno sada uobičajenim turama, već je zanat “pekla” u domaćem linijskom prijevozu, najčešće školske djece.
– Zna postojati pritisak, naročito ako nekamo moraš doći na vrijeme pa upadneš u kolone, radove na cesti ili prometne nesreće. Pored toga, putnici na odmoru ne vole se pridržavati strogo određenog vremena pa ih se mora čekati, a koji put i tražiti jer znaju odlutati.
Stroga pravila u EU-u propisuju striktno pridržavanje pravila o radnom vremenu, koja propisuju vožnju do četiri i pol sata, i onda treba parkirati. Taj propis ne poznaje ni stajanje, ni traženje parkinga, ni duže ispijanje kave, ni traženje ‘izgubljenih’, odnosno zametnutih dokumenata… Kazne su rigorozne i nije se za šaliti s njima.
Najljepše iskustvo Portugal, velika želja Irska
Najudaljenija destinacija, ali i koja joj je ostala u najljepšem sjećanju, jest Portugal.
– Pamtim pogled na Atlantski ocean i prekrasnu prirodu. Napokon mi se i ispunila želja te ovo ljeto putujem u Irsku, zemlju o kojoj sam puno čula, čitala i koju želim ja, ali i moja djeca, obavezno vidjeti.
Dosadno nije nikada. Ni na turama koje je odvozila stotinjak puta. Kako je rekla, teško joj je reći koliko kilometara ima u nogama. Zna jedino da po busu radi oko 80.000 km godišnje. Naravno, nije to svaki mjesec jer je zima za njih mrtva sezona.
Ako nije s turistima u obilasku znamenitosti, onda obavlja mjesečne ili tjedne kupovine, budući da doma to ne stigne.
Zima je praktički pri kraju i već je nestrpljiva te jedva čeka kada će upaliti motor, bilo da se radi o autobusu, minibusu ili kombiju, te krenuti ponovno na put.
