Gospodarstvo je osnovni generator razvoja nekog kraja, mikro ili makro regije, poznato je to već iz niza primjera. No i u toj gospodarskoj priči uvijek postoji lokomotiva koja onda povuče za sobom cijelu kompoziciju razvoja.
U našoj priči kompoziciju je povukao Franjo Sobočan, upravljajući svojom obiteljskom tvrtkom, koja je iz kućnog dvorišta preselila u Mursko Središće, u poslovnu zonu stvorenu u “bereku”. Ali, svaki početak je obično takav, pun ograničenja i prepreka. No što je početak teži, uspjeh za sobom ostavlja vidljiviji trag.
Taj vidljiv trag prepoznao je i Grad Mursko Središće, zbog čega su na Dan grada Franji Sobočanu dodijelili prestižnu nagradu za životno djelo.
Dobiti priznanje od vlastite sredine velik je uspjeh sam po sebi jer, kao što znamo, najteže je biti prorok u vlastitom selu.
Premda mu je drago zbog nagrade, Franjo Sobočan s druge strane želi od sebe otkloniti teret slave i hvale. Ipak, iskoristili smo ovu prigodu kako bismo s njime razgovarali o pozadini poduzetničke pozicije.
Franjo Sobočan nekoliko puta je naglasio da poduzetnik nije postao svojom voljom, već silom prilika. Pripada onoj prvoj poduzetničkoj generaciji, koja se formirala nakon tranzicije i raspada bivše države nakon što je izgubio posao u slovenskoj firmi. Trebalo je preuzeti odgovornost za sebe, svoju obitelj i sam sebi osigurati egzistenciju. Tijekom razgovora više smo se puta vraćali e na to kako čovjek često iz nepovoljnih okolnosti izvuče i postigne više.
– Po zanimanju sam inženjer strojarstva i u slovenskoj nekadašnjoj društvenoj firmi bio sam voditelj tehničke priprema rada, uvažavan kao stručni kadar i imao sam uvijek relativno visoka primanja. I u ono vrijeme u Sloveniji su bila bolja primanja nego kod nas. U slobodno vrijeme sam svirao i uvijek sam zarađivao dvostruko od nekakvog etabliranog prosjeka i imao manje briga, pa i vremena i za ribolov.
Ostao bez posla ranih devedesetih pa silom prilika krenuo u podzetnike
I da nisu došle nove okolnosti 90-tih, u kojima je tadašnja firma došla u stečaj, a ja kao i mnogi drugi ostao na cesti, morao sam nešto poduzeti. Našao sam se u čistoj borbi za egzistenciju. Tako je nastao Promming u kojemu sam u početku bio suvlasnik, uz pokojnog Mihalja Novinšćaka i još dvojicu suvlasnika. Nešto kasnije 1996. su iz Promminga dvojica suvlasnika s drugom djelatnošću otišla na svoju stranu, a Novinšćak i ja smo ostali u Prommingu u iznajmljenom prostoru u starom Čateksu. No 2000-te prodao sam mu svojih 50 posto udjela u Prommingu. Procijenio sam da je to za mene bolje, imajući u vodi da nam djeca rastu. Tada je bila prilika za razdvajanje bez neriješenih međusobnih odnosa.
Nakon toga sam krenuo s pet ljudi iz vlastite kuće u Hlapičini, s mlađim sinom i još trojicom zaposlenika. Mislio sam da ću razviti firmu do veličine od nekih 20 zaposlenika.
U toj transformaciji iz zaposlenika u poduzetnika nije bilo puno vremena za razmišljanje. Tih 90-tih na tržištu je bila konfuzija i svi smo se morali početi nekako snalaziti, prisjeća se Sobočan.
– Posebno je to bilo izraženo u Međimurju, gdje nije bilo nekih firmi gdje bi se čovjek uhljebio, ovdje je poduzetnost bila ljudima pod kožom i 90-tih smo svi krenuli u nekakve poduzetnike. Netko je u tome uspio, a nekoga sreća nije pomazila. Mi smo na sreću uspjeli – kazao je Sobočan.
Recepta za uspjeh, a to je prije svega održanje u poduzetništvu, nema, a izazova pogotovo u obiteljskim firmama ima puno, od toga da sav rizik nosiš sam na svojim leđima, do toga kako spojiti emocije i poslovnu racionalnosti, naročito ako u firmi rade i članovi obitelji.
– Zaposlio sam sestru koja je u dobi od 45 godina ostala bez posla zbog propasti GK-a, ali nitko od članova moje obitelji nije zloupotrijebio tu svoju poziciju i moje povjerenje. Možda smo mi takva obitelj koja se odgovorno odnosi prema poslu.
Naime, ključno pitanje kod privatnih firmi je kako se održati.
– Kad se sada osvrnem unatrag u početke tranzicije, vidim da su veće firme ili poslovne projekte stvorili ljudi koji su i prije nego što su postali privatni poduzetnici radili u većim firmama, zbog čega su imali šire poslovne vidike i širu sliku. Mali poduzetnici iz obrtništva kojim su se bavili i u onom sustavu, zadržali su se uglavnom u tom užem području. Ta pojava nije mimoišla ni područje grada Mursko Središće.
U privatno poduzetništvo krenuo sam sa 16 godina staža i ogromnim iskustvom i znanjem na većim poslovima. Po prirodi sam bio željan znanja, iskustva i dokazivanja. S nekih 25, 26 godina direktor me bacio u vatru u tehničku pripremu gdje je trebalo napraviti reorganizaciju. Ne znam dobiju li danas mladi takvu priliku u toj dobi.
Seoba u novu poslovnu zonu kad je još bila “berek sa žabama”
U ranim 90-tim to se pokazalo jako dobrim u novim poduzetničkim vodama u kojima sam se našao s, nažalost, pokojnim Mihaljom Novninšćakom koji je pak imao izuzetnu poslovnu prodornost. Da budem iskren, bez te njegove izuzetne prodornosti, ja ne bih bio tako dobar. Puno sam od njega naučio. U ondašnjim sasvim drugačijim poslovnim okolnostima, kad bi nas na jedna vrata bacili van, mi bismo na druga ulazili – slikovito se izrazio Franjo Sobočan.
– Značajniji razvoj obiteljske tvrtke počeo je s dolaskom u poslovnu zonu u Mursko Središće iz nepovoljne situacije koja me prisilila na preseljenje. U Hlapičini smo se od 2000. do 2005. stalno širili, dozidavali, došli na 40 i 50 zaposlenih i manjkalo nam je prostora. Kupio sam ga preko puta obiteljske kuće da se tamo proširimo. Taman su u to vrijeme bile na javnoj raspravi nove granice zone građenja u prostornom planu. No moja parcela je ispala iz te zone. Da je tome tako, shvatio sam tek kad je plan bio na javnom uvidu. Ispao sam iz obuhvata zone, zbog nečijih drugih pojedinačnih interesa. Bio sam frapiran i ogorčen u tom trenutku jer sam već imao projekte u pripremi. Ali sam kasnije čovjeku koji je to namjestio postao zahvalan do kraja života. Puno kasnije sam mu rekao: – Nisi to mislio napraviti, ali si mi toliko pomogao jer bih se “zakopao” da sam ostao u blizini kuće, uništio život obitelji i susjedima da je proizvodnja tamo, a ne na sadašnjoj lokaciji u zoni. U vrijeme kad je u gradu Mursko Središće bio gradonačelnik Rudolf Klenert, kazao mi je: – Gle, Franjo, imamo pripremljenu zonu, već je IAF bio u njoj, postojala je energetska infrastruktura i slobodan prostor. A ja opet na početku, kao prije pet godina kad sam otišao iz Promminga. Nakon što sam godinama ulagao u opremanje prostora doma, platio 100 kilovata struje, opet sam bio pred novom selidbom, uzimanjem kredita i odlaskom u zonu u Mursko Središće. A tu je bio “berek”; voda i u njemu žabe. A iz tih nepovoljnih okolnosti, iz nužde, ispalo je da je to bila najbolje što mi se desilo. Tako ispada da sam sve dobre poteze u životu napravio zbog nepovoljnih okolnosti.
U zonu smo se doselili 2007. godine i od tada kreće naš rast i razvoj te izvoz proizvoda više dodane vrijednosti, a kao posljedica i značajno povećanje broja zaposlenih. I zbog toga ne mogu nikako dovoljno zahvaliti onome tko me spriječio da se širim u Hlapičini – kaže Sobočan.
No Franjo Sobočan ni na što nije toliko ponosan kao na svoju obitelj. Pri tome posebno mjesto zauzimaju tri unuke i jedan unuk. Oni su nedavno imali čast da s djedom otvore Dom za starije i nemoćne Japa u Murskom Središću.
Svoju djecu učim da ne budu bahati
– Mi kao obitelj nismo kupovali jahte. Živimo normalno, imamo apartman kao što ga imaju i mnogi moji radnici. Nismo promijenili način života. I danas kao i prije 30 godina unatrag pijem kavu nedjeljom s istim ljudima. Ono što smo cijeli život zarađivali, uložili smo u Dom za starije u Murskom Središću koji će se isplatiti za oko 25 godina. Poslovno bi bilo isplatljivije da sam izgradio 20 ili 30 apartmana na moru, ali odlučio sam se za dom koji će svima služiti. Ali to je stvar karaktera. I svoju djecu učim da ne budu bahati. Govorim im da nisu sada neki drugi ljudi, a i njihovo društvo ostali su isti ljudi s kojima su družili i u mladosti.
