U 25 dana propješačila je 350 kilometara i odvozila 280 kilometara na biciklu na putu Camino de Santiago. Iz zahvalnosti prema životu i svojim kćerima ovog ljeta želi prijeći i portugalsku hodočasničku rutu
Na nedavnom otvorenju izložbe fotografija “Međimurci u planini” pozornost mi je privukla tema naziva “Prema cilju” s potpisom autorice Ljiljane Zubić iz Čakovca. Kako je riječ o dokumentarnom zapisu sa španjolskog hodočasničkog puta Camino de Santiago, upitah se: – Još jedna Međimurka na Putu Svetog Jakova? Zašto žene Međimurja sve više kreću na izazov kilometarskih pješačenja i to većinom same?
Nije trebalo mnogo da se upoznam s planinarkom Ljiljanom niti ne sluteći kakvo će mi se svjedočanstvo zahvalnosti, odlučnosti i hrabrosti otvoriti.
– Mlađa sam umirovljenica, pedeset i četiri su mi godine. Udovica sam, majka dviju kćeri. Radila sam u Hrastu Čakovec. Od 2004. godine sam u invalidskoj mirovini jer sam preboljela karcinom bubrega. Otada živim s jednim bubregom. Nažalost, nakon moje operacije godinu dana kasnije od karcinoma umro mi je suprug. Nevoljama u obitelji tu nije bio kraj. Dogodila se i bolest mlađe kćeri Martine koja je oboljela od Hodgkinove bolesti. Srećom, njezino liječenje završilo je uspješno. Sad je, hvala Bogu, sve to daleko iza mene. Zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su bili uz mene i dali mi podršku te duhovnu i financijsku pomoć za ozdravljenje moje Martine – započela je svoju nevjerojatnu ispovijest Ljiljana.
Bolesti pokleknule pred snagom zahvalnosti
Planinarenjem se počela baviti prije četiri-pet godina i članica je HPD-a Međimurje. Kako kaže, prije nije bilo toliko vremena jer – trebalo je školovati kćerke, a kada se život u obitelji posložio došlo je i vrijeme za neopisivu avanturu Camina.
– Na pješačenje po Caminu de Santiagu potaknula me velika zahvalnost prema životu, prema mojem zdravlju i zdravlju moje djece. Starija kćer Filipa je magistra socijalne pedagogije i zaposlena je u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec (upoznali smo je nedavno i kao uspješnu asistenticu i plesačicu Plesnog studija “Korak”, op. a – vidi OVDJE), a mlađa Martina je diplomirala ekonomiju. Danas su one uspješne i zdrave i na sve to sam strašno ponosna. Jednostavno sam morala otići na taj put, izdržati pješačenje i sama sebi zahvaliti na svemu što smo prebrodile.
* Odluku ste ostvarili prošlog ljeta, pješačenjem i bicikliranjem?
– Avionom sam letjela do Madrida. Od mjesta Burgos je krenulo pješačenje do Atlantika ili kako se to kaže do “kraja svijeta”. Bila sam spremna na sve izazove. Ruksak mi je težio oko deset kilograma. Kako su se kilometri bližili do Santiaga nepotrebne stvari kao što su majice, tenisice ili jakne smo ostavljali na za to predviđena mjesta. Jer, možda će nekome dobro doći. Pri kraju puta toliko ti je već sve teško da ne možeš ništa osim najnužnijeg nositi.
Kad imaš cilj – ništa nije teško
* Jeste li se ikad zapitali “što je to meni trebalo”?
– Imala sam velike probleme sa žuljevima. Ali to je nešto na što se čovjek već prije samog pješačenja mora pripremiti. Mora računati na bolove. Kad su se na tabanima pojavili žuljevi, nisam se zaustavljala. Rentala sam bicikl. Najnaporniji dan mi je bila dionica s planinskim usponom od 1400 metara. Nisam ni u jednom trenu požalila, ali naravno da sam se pitala “kaj je to meni trebalo”. Svi ti razlozi zbog kojih sam krenula na put dali su mi snagu da idem dalje. Nakon odmora došla je volja i snaga za ići kilometar po kilometar dalje da se prijeđu željene dionice tog dana, koje su iznosile u prosjeku oko 30 kilometara. U 25 dana prešla sam oko 630 kilometara, 350 pješačenjem i 280 bicikliranjem. Kad imaš cilj pred sobom, onda ti nije ništa teško. A ja sam ga imala – stići u Santiago de Compostela i potom do Atlantika.
Prijateljstva za sva vremena
* Camino ima tisućljetnu tradiciju i sve više hodača ga pohodi. Izdvajate li koje poznanstvo, je li bilo neugodnih trenutaka?
– Prošle je godine na Caminu bilo 210 tisuća hodočasnika ili pješaka. Svaki dan se susreću ljudi iz cijeloga svijeta. Iz Australije, Novog Zelanda, Kine, Južne Koreje, Meksika, Čilea… Gotovo je cijeli svijet na tom hodočasničkom putu. Svaki dan se susreću druge osobe što put čini još zanimljivijim. Rađaju se prijateljstva za sva vremena. Nemam loših iskustava. Dapače, svi su ljudi vrlo susretljivi, u svakom trenutku su se našli ljudi koji su ti htjeli pomoći i pružali pomoć zabavom, osmijehom, nošenjem ruksaka. Čak su mi i žuljeve ispirali, posuđivali flastere.
Međimurke sve brojnije na hodočasničkim putevima
* Sve više žena Međimurja odlučuje se za hodočasničko pješačenje. Znakovito je kako većinom na put kreću same. Što je tomu razlog?
– Vjerujem da svatko tko ide na taj put ide iz osobnih razloga. Ako se ide u grupi, onda je to više turistički sa željom da vidi svijet jer pješačiti nekom zemljom sasvim je drugačije nego je obilaziti autobusom ili automobilom. Vjerujem da smo sve mi koje smo svjedočile tom iskustvu imamo svoje jake motive i da smo zahvalne Bogu što možemo učiniti taj korak.
* Planinarite i biciklirate kad god možete. Je li možda kakav novi hodočasnički izazov u planu?
– U razgovoru s mojim planinarima ističem svoju novu želju. Htjela bih proći portugalsku hodočasničku rutu od Lisabona, Fatime do Santiaga.
foto: rr, arhiva Ljiljana Zubić
