Iako je po zanimanju precizni mehaničar i po vokaciji više bi mu pristajao metal, Josip Vugrinec iz Šenkovca zaljubljenik je u drvo.
I to drvo kao podatni materijal za oblikovanje, stvaranje korisnih stvari poput kuhinjskih elemenata, stolova, stolica, ali i kućica za svoje male unuke, kako kaže, radost njegova života.
– Naprosto uživam držati drvo u ruci i razmišljati što napraviti od njega. Ideje se roje jedna za drugom, uvijek nam nešto treba, međutim, nažalost, imam premalo vremena. Ponekad pomislim da bi dan trebao trajati najmanje 48 sati kako bih barem nešto stigao uraditi.
Josip je, naime, kao i većina Međimuraca, gastarbajter u Austriji, gdje radi preko tjedna i doma dolazi samo za vikend. Pomisao o prijevremenoj mirovini i višku slobodnog vremena, a samim time i posvećivanju hobiju, govori nam, vrlo je privlačna. No, kako to obično biva u životu, želje su jedno, a gruba stvarnost naše današnjice sasvim nešto drugo, pa si taj užitak, barem zasad, ne može priuštiti.
– Zato će biti slađe kada odradim još tih nekoliko godina i onda se posvetim svojoj kućici koju već nekoliko godina stvaram, gradim, radim i uređujem. – pohvalio nam se naš domaćin.
Primamljiva kao kućica iz bajke o Ivici i Marici
I doista, odveo nas je na svoju “domovinu”, grunt svojih roditelja, također u Šenkovcu, gdje se već izdaleka vidi vikendica karakterističnih jarkih boja. Intenzivno plava, crvena i ljubičasta, kao i srce te ornamenti, zaštitni su znak svih njegovih rukotvorina.
– Godinu dana sklapao sam, montirao, farbao i stvarao ovu svoju ‘kućicu slobodicu’. U njoj, iako još nije završena, radimo fešte s prijateljima, sviramo, pjevamo i zabavljamo se, jednom riječju, otpustimo sve spone i uživamo u trenucima odmora kojega je, nažalost, premalo.
Gledajući drvenu kućicu živopisnih boja čovjek bi se u prvi mah lako zabunio i pomislio da se radi o kućici iz bajke o Ivici i Marici. Skladan objekt koji krase i prozori bogatih ornamenata sam je izradio po svojoj mjeri u obiteljskoj kući i na postojećoj ju lokaciji samo montirao. Vikendica se polako puni i u unutrašnjosti. Fali još dosta toga, no već se sada nazire ljepota i jedinstvenost. “Gazda” kuće mislio je na sve. Budući da objekt nije spojen na struju pa nema frižider ni škrinju, zato ima onaj starinski trap u podu. Iskopao je Josip dovoljno veliku rupu u koju stane i po nekoliko gajbi “pijače” za prijatelje i rodbinu, a nađe se tu i ponešto za narezati, o čemu pak brine supruga Jasenka, koja mu je u svemu velika podrška te oslonac kroz život uz dvoje djece i dvoje njihovih potomaka, unuku Kiaru i unuka Jana.
(vv)
