Kako smo nekad čekali Novu godinu? Margareta Detoni Smoljanec donosi dirljivu priču o dočecima osamdesetih – vremenu bez luksuza, ali s puno zajedništva, smijeha i otvorenih vrata susjednih stanova.
Hej, da mi je znati gdje si sad… Zasvirala je poznata stvar Novih fosila ovih dana na jednom slovenskom radiju koj vrti pjesme iz 80-ih godina. Fosili me uvijek vrate u djetinjstvo, pa tako i u “dane koji sjaje”. Slovenska “voditeljka” govorila je o dočecima za Novu godinu, primala je pozive u studiju od slušatelja koji su svi redom govorili kako će za doček – ostati doma. Je li doček Nove godine zaista postao samo jedan od malo manje običnijih dana i večeri? Je li postao dodatna muka pod nazivom “moram ostati budan do ponoći i sutradan se probuditi umoran” Ili postoje još uvijek oni entuzijasti kojima je to fešta godine?
Kako smo nekad čekali Nove godine? Nama, kao djeci iz 80-ih godina, ostao je taj dan u velikom sjećanju.
– Silvestrovo u našoj zgradi bilo je definitivno najluđi dan u godini. Ustvari počelo je nekako s Nikolinjem u kojem se ekipa roditelja iz zgrade maskirala netko u Svetog Nikolu, a netko u Krampusa. Euforija je rasla iz dana u dan, a i nespavanje. Da, tih se dana normalno išlo u školu, čak štoviše, te smo blagdane doživljavali kao nešto što je samo za doma, zbog okolnosti u kojima smo živjeli, a možda je i upravo u tome rasla i ta čar – prisjeća se jedna sugovornica. Tih dana počinjalo se peći kolače, odlazilo se u tajne šopinge kako djeca ne bi znala što će dobiti, nije bilo lista darova…
– Tek bi oni malo bogatiji u razredu dobili nešto iz Austrije, dodaje jedna druga. U tim smo darovima uživali i mi koji toga nismo imali.
I dok se Božić slavio mirnije, i po principu kako tko, možda i uz svijeće zbog redukcija struje, veselje je bilo na vrhuncu i bez velikih večera, bez skupih poklona, bez prevelikih okićenih jelki. Božići su bili nešto obiteljsko i tamo su i ostali.
– Silvestrovo je bilo ludilo. U našoj zgradi gdje sam provela djetinjstvo (a mogu reći da smo spadali u nekakav prosjek po svemu, pa vjerujem da smo i bili odraz tadašnjeg vremena), bila je uvijek ekipa koja se pripremala za taj dan. Znam da smo jedne godine imali kod susjeda ples pod maskama. Svi stariji su se maskirali, plesali su klauni, kraljice, ma svašta… Prozori u stanu u prizemlju gdje je bila fešta za sve su bili otvoreni, pa je nakon ponoći ulazio kroz prozor tko je htio. Plesalo se i zabavljalo. Mi djeca ostali smo spavati na četvrtom katu kod mojih roditelja i stalno nas je netko dolazio provjeravati. Igrali smo se u stanu “koji je bio samo naš” što smo htjeli uz okićeni bor, a okićen je bio i stol sa svim našim igračkama koji je bio prevrnut i pokrit s dekom, a glumio je naš brod. Da, tako su se djeca nekad igrala, kaže moje bivša susjeda.
Ne zna koliko je bilo sati dok su pozaspali i gdje, no zna da su roditelji do dugo u noć plesali uz Nove fosile.
Prvog siječnja obično je bila repriza također kod nekog iz zgrade, za one koji imali snage…. Nije se pitalo tko što nosi, niti koliko nešto košta. Pekle su se palačinke, jela se sarma po principu od svakog po nešto, kolači… Vino ili demižonka uvijek je bila tu….Nije bilo problema dijeljenja. Možemo reći da je vladalo zajedništvo kakvog danas rijetko gdje ima, dodaje susjed sjećajući se tih dana.
Stariji tinejdžeri koji su već mogli izaći na doček također su slavili kod nekog. Donijela se skupno neka klopa, možda pokoje gazirano piće, no ne pamte da bi bilo problema s alkoholom ili nečim drugim.
U te dane gledali smo Supermana i Star Wars, dječji program također je bio posvećen novoj godini, znao se zalomiti i neki poveći crtani, kao Snježna kraljica, a serije i općenito TV program s područja bivše Jugoslavije bio je urnebesno smiješan, dodaju sugovornici.
– Sjećam se da sam za jedan doček imala upala pluća, pa kako su moji izašli, bila sam s bakom sama doma. I nas dvije smo se ludo zabavljale. Osim što smo se maskirale, ona u ciganicu, a ja u Madonnu, gledale smo Bolji život, pa Maricu Hrdalo, pa Alfa… Pa novogodišnja izdanja i nekih drugih serija… I meni bolesnoj taj je doček ostao u super sjećanju, kaže moja prijateljica.
Dočeci su nekad bili organizirani i kao svečane proslave uz hranu i ples po hotelima. Oni koji nisu imali love za takav doček, rezervirali su reprizu 1. siječnja, za koje svjedoci toga vremena ističu da su bile još i bolje. Jer, kako se kaže, nije bilo onog pritiska dočeka..To je trajalo tako do početka rata, a nakon rata nekako se sve izmijenilo. I Hrvatska je po uzoru na druge europske zemlje počela čekati Novu godinu na otvorenom, uz vatromete, uz neki koncert. Bilo hladno ili ne, ti trgovi su tada, a i danas, okupljali mnogo ljudi. S tim vremenom javili su se i popularni dočeci Nove ujutro. Tako su mladi koji su navečer imali organizirani doček negdje drugdje ili pak nigdje, imali prilike svi zajedno ispratiti Staru godinu po kafićima diljem gradova i ludovati od 10 ujutro do 18 sati poslijepodne. E, to zna biti i dosta zaribano. Posebno konzumacija svakakvih alkoholnih pića bez da se ujutro išta konkretno pojelo, pa su mnogi pravi doček u ponoć zapravo tvrdo prespavali. Koliko čujem, i takvih praksa sve je manje, jer očito je i ta generacija otišla, odnosno počela se radije odmarati taj dan. Danas se nekako uz dočeke na trgovima vraćaju i organizirani dočeci navečer, no organizatori ističu kako to nije ono od nekada.
Mnogi kažu kako se najbolje fešte događaju sasvim slučajno. I to je točno. Ali da se Nova godina nekad čekala s posebnim žarom i emocijama, to znamo mi koji smo tada to doživjeli. I opet se postavlja pitanje nostalgije za nekim davnim vremenima. Vremena takve bliskosti i spontanosti među ljudima, otišla su. Nikad više staro vino, kaže pjesma, pa da i završimo s fosilima. No, lijepo se prisjetiti, zar ne? Oni koji su doživjeli, neka pričaju. Uspomene neka žive i nek se prenose.
Sretna Vam Nova 2026.! Nek vam sve staro i nevaljalo ode s prvim danom. Otvorite prozore u ponoć i duboko udahnite. Možda vam i netko uleti s dobrom pjesmom…
Margareta Detoni Smoljanec
> Mađerkin breg dočekao je Novu godinu u podne!
