Znate li zašto je hit predstava “Tko pjeva zlo ne misli” dan uoči igranja na Tribini ČČ otkazana? Jer HNK u Zagrebu “muku muči” s tehničkim osobljem. Bez tehničke podrške ni predstave se više izvoditi ne mogu. Ali, Centar za kulturu nema tih briga sve dok je “meštar Ivek” tu.
Kad uživamo u kazališnim predstavama ili koncertima naš je pljesak najčešće upućen glumcima, pjevačima i sviračima. Vrlo rijetko imamo priliku javno nagraditi pljeskom i pohvaliti vrijedna lica iza scene koja brinu za tehniku, svjetlo, scenografiju… Jedno od tih “lica iza scene” je i Ivan Levačić iz Selnice.
Službeno se njegovo radno mjesto zove scenski radnik – reklamer. A iza toga krije se gotovo tridesetogodišnja marljivost i briga za izradu raznih elemenata za scenografiju, tehničke postave izložbi, opremanje propagandnih prostora Centra i scene za svekolike prigode i evente…
Rodom je iz Zebanca gdje je rođen u obiteljskom domu. Danas živi u Selnici gdje je aktivan u kulturnom i političkom životu. S obitelji je sve do prošle godine brinuo i za malu obiteljsku farmu krava, a tijekom života bavio se i padobranstvom. U Centru se zaposlio 1990. godine.
– Osnovnu školu završio sam u Selnici, još u staroj zgradi. Srednju sam završio u Mariboru, zidarski smjer. Gornje Međimurje je u to vrijeme živjelo gotovo na rubu egzistencije, a odabirom tog zanimanja dobili smo stipendiju i sigurno radno mjesto. Radio sam na terenu u Sloveniji, Istri, Njemačkoj i Mađarskoj. Kad smo digli kuću pod krov i kad su djeca krenula u školu, tražio sam zaposlenje doma kako bih više bio s obitelji. Ukazalo se radno mjesto u Centru za kulturu u Čakovcu i tu sam se ostao do danas – prisjeća se Ivan početaka rada u čakovečkom kulturnom hramu.
S jednom kopijom filma dvije istovremene projekcije
Kad se zaposlio, djelovalo je još Kino Dom. Događale su se danas nezamislive situacije ulaganja napora kako bi se ostvarila filmska projekcija:
– Išao sam po filmove na željezničku stanicu i donosio role za projekciju. Znali smo istovremeno imati dvije projekcije istog filma u Centru i Kinu Dom jer je interes publike bio velik. Snalazili smo se s vremenskim pomakom početka projekcije od možda pola sata. Kad je prva rola završila u jednoj dvorani, fizički sam je odnosio u drugu. I tako naizmjenično nekoliko puta. S jednom kopijom filma imali smo projekciju u dvije dvorane. Film je bio snimljen na dvije-tri role koje su bile teške za nositi. Danas se filmovi zaprimaju putem interneta i sve je mnogo brže, jeftinije i dostupnije. Ali je, nažalost, filmske publike u dvoranama sve manje. Mi smo kao srednjoškolci svaki vikend obavezno, a nerijetko i više dana u tjednu išli u kino. Znao je biti red ispred Kina Dom sve do crkve. Danas je vrlo malo srednjoškolske populacije u kinu osim ako nije riječ o organiziranim posjetama filmskim tribinama.
Scena je improvizacija
Iako Centar pravu majstorsku radionicu nema i radi se doslovno na nekoliko kvadrata u podrumu, ispod scene, “meštar” Ivek radi čuda. Od scenskih elemenata do filmskih plakata. Brine za izradu raznih natpisa ne samo za potrebe Centra već i za potrebe Županije ili Grada. Uz njega dugi je niz godina tehničko osoblje na postavljanju izložbi i drugih događanja bila Štefica Gomzi. Nakon njezinog odlaska u mirovinu Ivan surađuje s Davorom Tkalcom. U umjetničkom dijelu zbrinjavanja scenografije često je pomagala i Priska Kulčar.
– Scena je improvizacija. Nekad scenci iz drugih kazališta znaju nešto zaboraviti, pa onda mi tu uskačemo i pomažemo. Posebno dobra iskustva imam s kazalištima koja dolaze na HC ASSITEJ. Uživam u tom poslu jer uz tehničko znanje iziskuje i kreativnost – s ljubavlju prema svom poslu govori Ivan.
I glumici su samo ljudi
Uz lijepe uspomene, rad u Centru donio je Ivanu i, kako kaže, “životnu moru”, sliku i šok koji se ne zaboravljaju nikad. Početkom devedesetih u prostoru tadašnjeg Kina Dom gotovo pred samu filmsku projekciju pronašao je mrtvo tijelo jednog od vanjskih suradnika Centra koji je, nažalost, počinio samoubojstvo pištoljom.Mnogo više je lijepih trenutaka. Posebno su zanimljivi susreti s glumcima s kojima Ivan ima samo ugodna iskustva.
– Vid Balog je dolazio s jednom predstavom Histriona. Došao je direktno iz Podravine i malo je uranio. Još nije stiglo ni tehničko osoblje osim mene. Pa mi je jednostavno kazao: “Kaj bumo sad, hodi z menom na gemišt.” Ima mnogo takvih događaja gdje glumce upoznajemo kao jednostavne osobe. Ljubomir i Jan Kerekeš posebno su uvijek ljubazni i skloni šali.
Na kraju razgovora rekao nam je kako osobno voli najviše pogledati dobar film, predstavu i koncert. Iako zaslužena mirovina kuca na vrata, veza s kulturom zasigurno neće prestati. Agilni je predsjednik KUD-Selnica. A to je priča o kojoj ćemo zasigurno ubuduće još mnogo govoriti i pisati.
foto: Zlatko Vrzan
