Danijel Friščić iz Donje Dubrave: Hobi uzgoja pilića pretvorio u dobar posao

Još kao dijete, Danijel Friščić iz Donje Dubrave zaljubio se, kako kaže, u živinu. Domaće kokoši, patke i guske postale su njegov svijet i glavni fokus interesa pa se 1999. godine uključio i u rad tamošnje udruge “Međimurska lastavica”. No, to nije bilo to već je poželio i svoje, vlastito malo carstvo.

– Pa sam tako prije deset godina, onako za vlastiti gušt kupio svoj prvi inkubator za 100 jaja. Kad su se izvalili mali pilići, jedan ljepši od drugoga, nitko nije bio sretniji od mene, prisjetio se svojih početaka mladi Danijel.

I ne samo da je valio piliće već ih je počeo i prodavati. Postojeći inkubator ubrzo se pokazao premalim pa ga je zamijenio većim, najprije za 300 jaja, potom za 1000 da bi danas stigao i do inkubatora iz kojeg tjedno izlazi i po nekoliko tisuća živine.

– Kako sam po struci pekar i radio sam u pekari, bio sam rastrgan na dvije strane. U jednom trenutku trebao sam stati i odlučiti na koju će mi stranu život krenuti jer redovni posao i ljubav spram živine više nije išla zajedno. Naravno, prevladala je dječačka ljubav koja me ipak ispunjavala i činila mi zadovoljstvo.

Spojio posao i zadovoljstvo

Danas je, kaže, učinio je pravu stvar. Registrirao je vlastitu valionicu za piliće, patke i pure te krenuo put dječačkog sna. Put dug deset godina uz puno rada, ali rada koji ga veseli, pokazao se kao unosan i od kojeg se može normalno živjeti i raditi te širiti poslovanje.

– Potražnja za domaćim pilićima, patkama i purama još uvijek postoji no nije to više kao prije. Vlastitu perad hrane još uglavnom starije generacije dok mladi i nisu pretjerani zainteresirani. Osim toga, osjeti se i njihov odljev preko granice.

Stoga svoje tržište neprestano širi van granica Međimurja. Istina, s obzirom da u našoj Županiji postoji svega 5 valionica, uključujući i veliku u vlasništvu Perutnine Pipo, očito je da se više jedu pilići iz trgovačkih centara nego oni doma uzgojeni.

Osim što je zaljubljenik u perad, Danijel posebno njeguje i ljubav spram domaćih, autohtonih pasmina. Pa tako ima matično jato autohtonih dravskih gusaka, grahoraste kukmaste kokoši te ostale domaće starinske sorte. Naravno, matično jato mu je i izvor jaja za valionicu, ali s obzirom na kapacitet inkubatora i potražnju na tržištu, dio jaja i kupuje od provjerenih uzgajivača i to isključivo s veterinarskom potvrdom o njihovoj ispravnosti. Tako iz njegove valionice, uz standardne bijele piliće za tov, izlaze i pilići među kojima zna biti i kokoši hrvatice te međimurke.

– Što se pataka tiče, imam vlastito matično jato. Trenutno su to domaće, starinske pasmine koje slobodno šeću po dvorištu. Po svojim karakteristikama rasta i razvoja slične su pasmini čeri-veli no imaju puno manje masnoće.

Najnovije u ponudi su dvije vrste purica

Kako su u posljednje vrijeme popularne i purice u svoju je ponudu ubacio domaću, zagorsku te pazinsku pasminu.

I dok jaja kokoši i pataka stavlja u inkubator, guske pušta da se same vale, jer kako kaže, za njima nije takva potražnja.

– Veseli me što mogu živjeti od posla kojeg volim i budućnost me ne brine. Iako ima sve više valionica a sami time i konkurencija je veća, ipak se za sve nađe mjesta pod suncem. Svoje piliće prodajem doma, dostavljam na kućne adrese, po placevima, a dio putuje u Podravinu, Zagorje… Ne bojim se ni širenja tržišta jer imam sve potrebne papire i sve sam radio sam, bez kredita, po standardima.

A po standardima koje zahtjeva EU zbrinjava i valionički otpad koji odvozi veterinarska ambulanta u Konjščini, odnosno kafilerija Agroproteinke.

Sam proces valjenja traje 21 dan i u potpunosti je kompjuterizirani. No, ipak ga u tom poslu najviše veseli sam pogled na malu živinu koja tek što je izašla iz jaja.

Kako sam napominje, i njemu je kao i kupcima, teško odabrati najljepši primjerak, dva ista pilića, purice ili patkice.

FOTO: Danijel Friščić

Ostavi komentar