Carmina Burana je kantata koju je 1935. i 1936. godine skladao Carl Orff, temeljena na 24 pjesme iz srednjovjekovne zbirke Carmina Burana.
Njezin puni latinski naslov glasi Carmina Burana: Cantiones profanae cantoribus et choris cantandae comitantibus instrumentis atque imaginibus magicis (“Pjesme iz Benediktbeuerna: Svjetovne pjesme za soliste i zborove, koje se izvode uz pratnju instrumenata i čarobnih slika”).
Izvorni tekstovi datiraju većinom iz 11. i 12. stoljeća, s ponekim iz 13. stoljeća. Michel Hofmann, mladi student prava i entuzijast za latinski i grčki jezik, pomogao je Orffu pri odabiru i organizaciji 24 pjesme iz libreta. Većinom su to svjetovni latinski stihovi, uz ponešto srednjevisokonjemačkog i starofrancuskog. Izabrane pjesme pokrivaju širok spektar tema koje su bile aktualne i u 13. i u 21. stoljeću: prevrtljivost sreće i bogatstva, prolaznost života, radost dolaska proljeća, kao i užici i opasnosti alkohola, pohlepe, kockanja i požude.
Carmina Burana podijeljena je u pet glavnih sekcija koje ukupno sadrže 25 stavaka. Orff koristi oznaku attacca (bez prekida) između pokreta unutar svake scene.
Unutar svake scene, pa čak i pojedinih stavaka, “kolo sreće” se okreće – radost prelazi u gorčinu, a nada u tugu. “O Fortuna”, prva pjesma u Schmellerovom izdanju, zatvara i otvara djelo, čime stvara kompozicijski okvir.
Scenograf Helmut Jürgens osmislio je scenu za izvedbu u Münchenu 1959. Orff je slijedio ideju “Theatrum Mundi”, prema kojoj su glazba, pokret i govor nerazdvojni elementi. Prema kritici Babcock, Orffova umjetnička vizija zahtijevala je da svaki glazbeni trenutak bude povezan s radnjom na sceni – što današnje koncertne izvedbe često zanemaruju. Iako se danas Carmina Burana uglavnom izvodi kao koncertna kantata, Orff ju je zamislio kao scensku kantatu, s plesom, vizualnim elementima i koreografijom.
Neke solo arije vrlo su zahtjevne. Tenorska arija Olim lacus colueram često se pjeva u falsetu, što simbolizira patnju lika (pečeni labud). Baritonske arije sadrže visoke tonove rijetke za bariton, a dijelovi se također pjevaju u falsetu – primjer je Dies nox et omnia. Sopran arija Dulcissime zahtijeva izuzetno visoke tonove, a Orff ju je namijenio lirskom, a ne koloratur sopranisticama, radi izražajnijeg efekta.
Izvođači
U čakovečkom Centru za kulturu kantata je izvedena za dva klavira i udaraljke što odlično funkcionira na sceni i daje lijep zvučni okvir. Pijanisti su bili Krešimir Starčević i Robert Batelić uz Zbor Ivan Goran Kovačić, soliste: Gabrielu Hrženjak, Ladislava Vrgoča i Davora Nekjaka sve pod ravnanjem talentiranog mladog dirigenta Ivana Šćepanovića.
Točku na izvedbu daje Sudar Percussion dinamičan i inovativan hrvatski udaraljkaški brand koji pomiče granice u interpretaciji klasične, world music i etno glazbe. Njihova energija, virtuoznost i nekonvencionalan pristup čine ih jednim od najuzbudljivijih glazbenih sastava na regionalnoj i međunarodnoj sceni. Osnovan 2010. godine, članovi ansambla donose jedinstvenu kombinaciju klasične glazbene tradicije i modernih aranžmana, stvarajući zvuk koji osvaja publiku svih generacija. Kroz moćne ritmove, virtuozne izvedbe i nepredvidive aranžmane, Sudar Percussion ne samo da izvodi glazbu – oni je oživljavaju i donose novo iskustvo slušanja. Njihovi koncerti nisu samo nastupi, već glazbeno-scenska eksplozija energije koja publiku ostavlja bez daha.
ETOILE baletni ansambl posvećen je izvođenju svjetski poznatih remek-djela klasičnog baleta na najvišoj razini, nastojeći očuvati i slaviti kreativnu baštinu najvećih baletnih majstora svijeta, donoseći njihovu umjetnost na pozornicu.
Khandazhevskyi Anatolii je generalni direktor, osnivač Ukrajinskog klasičnog baleta Etoile i glavni plesač. Anatolii je završio školovanje na Ukrajinskoj akademiji plesa prema metodi Sergija Lifara i stekao magisterij iz koreografije na Nacionalnom sveučilištu u Khersonu. Slavljen je kao plesač, osvojivši drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju u Tallinnu.
Khandazhevska Iryna obnaša funkciju umjetničke direktorice i prima balerine. Iryna je diplomirala na Kharkovskom koreografskom koledžu i nastupala je s “Art Ballet Budapest”. Nagrađena je brojnim prestižnim nagradama, uključujući “Nagradu narodnog priznanja” 2010. i “Nagradu P. Virsky” 2007. za izuzetnost u koreografiji.
U stvaranju ove koreografske verzije Carmina Burana za deset plesača, koreograf je osjetio potrebu istražiti ovo ikonično djelo iz nove perspektive. Umjesto da se fokusira na poznatu O Fortuna, koja je često isticana, želio je ispričati složenu i nijansiranu priču, nalik velikoj šahovskoj igri. Svaki plesač utjelovljuje jedan komad u ovoj igri, boreći se za opstanak, dostojanstvo i ravnotežu, dok navigira nesigurnostima postojanja. U ovom kontekstu, dualnost crne i bijele evocira inherentne napetosti života: kontrast između radosti i tuge, ljubavi i usamljenosti, nade i očaja. Vizualni svemir ovog baleta, pojednostavljen i bezvremen, pojačava ovo istraživanje ljudskih emocija. Svaki pokret postaje simbol, a svaka interakcija između plesača predstavlja strateški potez na šahovskoj ploči života.
Koreografija se razvija kroz sekvence koje prate trenutke života: romantične duete koji utjelovljuju strast i intimnost, kolektivne prolaze koji predstavljaju suživot, trenutke usamljenosti koji odražavaju tugu i briljantne izboje radosti. Ovi pokreti odgovaraju jedan drugome, ilustrirajući neprestani ciklus života – od rođenja do smrti – poput šahovske igre u kojoj svaki potez ima značaj. Ples, sa svojom izražajnošću, nudi novi pogled na Carminu Buranu. Umjesto da samo ilustrira glazbu, postaje vizualna echo. Pulsiranje udaraljki, vokalne harmonije i orkestralni crescendi prenose se u geste, dinamiku i interakcije. Svaka nota rezonira kroz tijela plesača, nadmašujući partituru kako bi ispričala živu priču.
Galeriju pogledajte ovdje: Carmina Burana
Foto: Mario Golenko
