Kristian Novak prije tri godine svojim je uspješnim romanom “Črna mati zemla” uvelike zadužio Međimurje, smjestivši nas nakon dugo vremena u nacionalne književne kategorije.
Roman je prilično uzburkao urođeni međimurski puritanizam, no nacionalna slava, prijevodi te scenarij za kazališnu predstavu i film potvrdili su neupitnost kvalitete romana i donekle ga zaštitili od grubljih reakcija te mu sačuvali status “fajnog i pametnog” međimurskog dečka, što on po svom karakteru zaista i jest.
No nemirni duh Kristiana Novaka, jako osjetljiv na društvene situacije, ne miruje te je dalje nastavio proučavati teme koje u društvu često skrivamo pod tepih ili ih pričamo samo u provjerenom društvu. Ovih je dana izdao novi roman, na kojem je radio četiri godine. Već sam naslov, “Ciganin, ali najljepši”, govori da je riječ o Međimurju neugodnoj temi.
Sadržajno roman možda ukratko najbolje opisuje posljednji odlomak pogovora knjige koji je napisao urednik Kruno Lokotar: “… Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rada koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizoepizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krkađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.”
A za nas lokalno je vjerojatno najvažnije što se sve to događa u Međimurju.
Novi roman svoju je kvalitetu najavio već na nedavno završenom Interliberu, gdje je Kristian Novak, na štandu izdavača OceanMore, potpisivao primjerke knjige svojim brojnim fanovima. Tamo smo ga i uhvatili da nam za Međimurske novine ukratko opiše svoje novo djelo.
*O čemu je riječ u novom romanu?*
– U novoj knjizi prate se četiri priče o četirima ljudskim sudbinama. Jedna je priča o mladom Romu koji je ustvari glavni lik od četiri glavna lika knjige. On živi u jednom imaginarnom romskom naselju u Međimurju i želi na neki način izaći iz te okoline, ali mu to teško polazi za rukom. Druga je priča o jednoj sredovječnoj Hrvatici koja nakon jedne malverzacije za koju nije bila točno kriva doživljava potpuni životni brodolom i mora se vratiti iz Čakovca u svoje selo, kako bi nastavila sa životom nakon što joj se sve raspalo. Treća priča jest priča o policajcu koji dolazi u Međimurje. Zagrebačkom dečku, oportunistu, kojega posao policije previše ni ne zanima, no on traži nekakvu svoju optimalnu životnu priliku. Četvrta priča jest ona o 35-godišnjem Kurdu koji 2014. godine bježi iz Mosula i želi doći u Francusku, međutim, zapne tijekom puta. A gdje točno zapne, to ipak neću otkriti prije negoli pročitate knjigu.
No sva ta četiri lika u jednom se trenutku pronađu upletena u istu priču, koja se događa u Međimurju.
*Ima li i ovaj roman autobiografske segmente, tj. pišete li i ovaj put o društvenim temama koje dobro poznajete?*
– Mislim da neke vrlo dobro poznajem, druge pak slabo. Posebno sam puno morao istraživati glas Roma i glas Kurda. Za Kurde sam našao dopisnika ‘New York Timesa’ iz Kurdistana, koji je sam etnički Kurd i koji je na moje mailove odgovarao dugačkim detaljnim odgovorima, što je zaista bila sreća. Drugi informator bila mi je jedna Arapkinja, kršćanka, koja je živjela u Mosulu, a sada već neko vrijeme živi u Hrvatskoj. Ona mi je ispričala kakav je život bio tamo za vrijeme Sadamove vladavine i nakon američke invazije, te kakvi su to problemi i zbog čega tamo dolazi do pojava kao što je ISIL i sličnih ekstremističkih pojava.
A za Rome sam također morao istraživati jer, koliko god moje selo bilo dva kilometra od jednoga romskog naselja i dva kilometra od drugoga, i ja sam takoreći od djetinjstva blizu tih ljudi, kada sam počeo pisati priču, shvatio sam shvatio da jako malo o tome znam. Jednostavno sam morao naći ljude koji bi mi iz različitih perspektiva otkrili dinamiku njihova života, kako obiteljsku, tako i dinamiku njihovih zajednica. Ljude koji bi mi rekli kakav je to način života zapravo, koji mi jako slabo poznajemo iako živimo jako blizu. Morao sam to saznati jer, iako je ovo priča o pojedincima, ‘background’ su zapravo sve veće i veće tenzije između Roma i neromskog stanovništva u Međimurju.
Mene ljuti kako se u mainstream medijima stvari prikazuju crno-bijelo. Tu su kao jedni koji maltretiraju druge, koji su kao slabiji. No jednostavno ne mogu pristati na tezu da su stvari toliko jednostavne. Da možemo lijepiti etikete rasizma i segregacije i time riješiti problem. Međimurje je mnogo otvorenije nego što se to često prikazuje u medijima, uvijek je bilo. Recimo, jedna od najboljih prijateljica moje pokojne bake bila je Romkinja. Sjećam se još kao klinac kako su redovito pile kavu na verandi i pričale. To je izdvojeni primjer, ali vjerujem da je začarani krug puno veći i nije to toliko crno-bijela asimetrija moći.
*Hoće li nova knjiga više uskovitlati duhove kod ‘črnih’ ili ‘bijelih’? Očekujete li burne reakcije zbog ‘nepopularne’ tematike?*
– Meni se čini da će reakcija biti. Ali jednostavno ne vjerujem u romantiku kada se prikazuju kolektivi. Vjerujem u romantiku među pojedincima, među ljudima, a kada se ona dogodi onda je ionako svejedno tko je čiji. Bilo mi je važno prikazati dramu koja se zaista događa iza tih situacija koje obično gledamo u prvom planu. A sada, koga će to naljutiti, a koga neće, na to ne mogu utjecati. Na roman ‘Črna mati zemla’ naljutili su se ljudi za koje nisam ni u snu mislio da bi mogli reagirati. Kada je krenula priča oko uvođenja knjige u lektiru, neke reakcije bile su zaista odvratne i zastrašujuće, iako ti ljudi ne znaju baš ništa o meni, a čini se ni o romanu. Ne mogu utjecati kako će tko reagirati na knjigu. Moj je posao bio istražiti stvar najbolje što mogu, pisati četiri godine najozbiljnije što sam mogao. Želim dobro ispričati priču, a ako je ona uvjerljiva onda znači da sam s njom došao blizu istine.
