“Kokot je najpametnejši v seli, on zna kulko što ima kuruze za okopati i kulko je pes pojel jajci susedi Kati” bili su prvi đački stihovi Siniše Filipa Novaka. Rođen je u Svetom Križu 1956. godine gdje i danas živi. Već u najranijoj dobi otkrio je u sebi dvije velike ljubavi – poeziju i likovnost. S radošću se prisjeća prvih umjetničkih instalacija:
– Kao mali “dečec” volio sam se igrati se s krtičnjacima ili kotorovjakima, kak bi po domaći rekli. Na njima su nastajale moje prve racice, ploteki, pajceki… Trava je obrasla te moje radove, pa kad je deda išel kositi travu na tim je mojim radovima “ftrgel” kosu, pa sam znal dobiti po riti. Ali nisam prestao istraživati i stvarati.
Kako zaustaviti vrijeme
* Vaša umjetnička duša potražila je i nova područja izražavanja?
– Kasnije sam otkrio svoj interes kiparstvo, modeliranje i fotografiju. To su načini izražavanja uz kojih je moguće zaustaviti vrijeme. Dugo godina radim u materijalima koji su najpristupačniji u Međimurju – glina, drvo, kamen i metal. Glina me fascinirala još kao malog “dečeca” kad sam se igrao u blatu. Iskru umjetnosti dijelom sam naslijedio sam od oca Ivana, a mater Magdalena učila me drugim stvarima. Veći dio djetinjstva proveo sam uz mamicu Mariju i japicu Đuru. Učili su me dobroti.
Miris boje i umjetnosti
* Nadahnuće Vam daju i umjetnici koje srećete u poslovnom okruženju?
– U Muzeju Međimurja radim od 1992. godine na radnom mjestu domara. Susrećem puno umjetnika. Oni su mi također bili dio inspiracije i pokazali načine kako se mogu profilirati na drugačiji način. Ako čovjek u sebi ima miris boje i miris umjetnosti, to uvijek može dati iz sebe. Jedna od posebnih inspiracija mi je bila Erika von Hamburg, austrijska slikarica i kiparica te Picasso.
* Kažete za sebe da ste prije svega pjesnik?
– Poeziju pišem odmalena. Imam objavljene dvije zbirke pjesama. Prva, “Pelud prezrelih trava”, tiskana je 2004. godine. Nastala je temeljem korespondencije između Arizone i Međimurja. Ja u njoj predstavljam rijeku Dravu, a Helena Herceg iz Arizone predstavlja Grand Canyon i rijeku Colorado. Helenu sam pozvao da bude gost u mojoj knjizi. Rodom je iz Hercegovine, iz Ljubuškog, ali pronašla je vrijeme za doći u Međimurje. Naš je projekt nastao putem interneta. U to vrijeme je to bio podvig, jer se te 2004. godine teško dolazilo do interneta. Tada je jedna minuta korištenja interneta koštala 14 kuna. Druga zbirka se zove “Pjesme u boji”. Naslov je osmislila naša akademska slikarica Priska Kulčar. Jednom prilikom je rekla: – Kad čitam vašu poeziju ja mogu odmah uzeti štafelaj i početi slikati. Vi s toliko malo riječi napišete tako velike stvari.
“Sjeverna kočija”
* Pri kraju je i vaša treća zbirka poezije?
– Moja treća zbirka “Sjeverna kočija” je u pripremi za tisak. Uz presjek radova iz prve dvije knjige bit će objavljene i nove pjesme koje su predstavljene na festivalima u Krapini, Zelini i Mariji Bistrici. Bit će i pjesme domoljubnog karaktera. Naime, u Podstrani se petog kolovoza održava Večer domoljubne poezije gdje sam svih ovih godina sudjelovao. Ovog ljeta zbog pripreme ove izložbe u Čakovcu nisam bio osobno, ali su moji radovi bili predstavljeni.
* Osim pisane riječi volite i fotografiju?
– Sakupljam fotoaparate, imam ih iz svih dijelova svijeta. Član sam i osnivač Udruge Pelud.Net koja promiče internet umjetnosti i kulture. U kasnijoj dobi sam i naučio svirati violinu.
“Umjetnički tok i vizije emocija”
* Inicirali ste zajedničku izložbu troje samoukih umjetnika?
– Presretan sam što smo spojili našu županiju s Koprivničko-križevačkom. U Galeriji Scheier uz mene svoje su radove predstavili Vladimir Bedeković iz Koprivnice koji radi ulje na staklu i Željko Petković iz Preloga koji radi u mramoru. Naša se izložba “Umjetnički tok i vizije emocija” mogla razgledati od 4. do 20. kolovoza. Izložbom naših djela spojili smo dvije obale Drave. Njom smo željeli potaknuti i druge vidove suradnje. Volio bih pokrenuti pjesnička druženja jer mislim da u Međimurju imamo premalo pjesničkih večeri. Osjećam se sposobnim da iz čitave sjeverozapadne Hrvatske pozovem prijatelje pjesnike. Mogu ih dovesti u naš kraj na pjesničko druženje koje bi sigurno bilo zanimljivo širokom krugu posjetitelja.
* Pišete na hrvatskom, ali i kajkavskom izričaju?
– Mi kajkavci kažemo da govorimo materinskim jezikom “onak kak je mene moja mama nafčila, tak govorim i ja”. Jezik je živo biće. On se mijenja. U Hrvatskoj smo posljednjih godina primili previše oficijalnih engleskih riječi. Npr. najviše me muči kad čujem u tom i tom lokalu bile su ovakve delicije. “Kaj nemremo reći da su to bile neke finote, finoće”. Mi smo, nažalost, takvi, volimo prihvatiti tuđice.
* Mogu li pjesnici prodati svoju umjetnost?
– Nije lako, ali je bitna pozitiva. Ponekad idem u Zagreb s prijateljem koji prodaje krumpir. On prodaje krumpir, ja knjige. Obojica zvonimo po zgradama. I dogodilo se da on taj dan nije prodal ni vreću krumpira, a ja nisam prodal ni jednu knjigu. Tužni se vraćamo kući. On je izvadil iz kamiona krumpir i skuhal ga je. A ja ne mogu knjige skuhati za ručak. Velim mu: – Ja se bavim s kulturom, a ti s poljoprivredom. Daj mi vreću krumpira, a ja tebi dam knjigu. Ti buš imal malo kulture, a jeli bumo obojica.
foto: Zlatko Vrzan
