U moru televizijskih sadržaja koji se često oslanjaju na senzacionalizam, ponekad izroni nešto iskreno, toplo i autentično – poput reportaže o kuružnjacima i umijeću košaraštva, koju je za HTV-ovu emisiju Koordinacija pripremio arhitekt i urbanist Ardijan Karlo Gashi. Reportaža, iako duga tek pet minuta, u sebi nosi cijeli svijet – svijet jedne male, ali bogate sredine, koja tiho čuva tragove nekadašnjeg načina života. O svemu tome razgovarali smo s autorom.
Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, Ardijan ima duboke korijene u Donjem Vidovcu, gdje i danas rado odlazi „odmoriti dušu“. Sin djevojke iz Vidovca i mladića iz kosovskog Raushiqa, odrastao je u spoju dviju kultura i senzibiliteta za male, ali vrijedne zajednice.
Zagrepčanin s dušom Međimurca
– Odrastao sam i živim u Zagrebu, gradu u kome su se, u gotovo filmskom scenariju upoznali djevojka iz Donjeg Vidovca i momak iz Raushiqa, kosovskog sela smještenog uz podnožje “Balkanskih Alpi”, Prokletija. Iako su njihova rodna mjesta ravnom linijom udaljena nemalih 499 kilometara, spojilo ih je zajedničko iskustvo života u maloj i radišnoj, ali često nepravedno zanemarenoj sredini. U Donjem sam Vidovcu proveo mnoge praznike i vikende, a i danas u njemu rado odmaram dušu, priznaje Ardijan.
Po struci je arhitekt, a uz svakodnevni rad na projektiranju i urbanizmu, strastveno se bavi popularizacijom arhitekture – bilo kroz podcast, bilo kroz televiziju.
– Radim kao projektant i urbanist u jednom uredu gdje se imam priliku ostvarivati na raznovrsnim projektima, od obiteljskih kuća preko posjetiteljskih centara sve do prostornih planova gradova. Uz rad u struci, osjetio sam potrebu za širenjem spoznaja široj javnosti pa sam tako vodio arhitektonski podcast te povremeno pisao za portale, što je ekipu HTV-ove emisije Koordinacija potaknulo na misao da bih se vjerojatno snašao i u stručnim televizijskim reportažama! I tako su me pozvali u svoj tim I omogućili mi da radim priloge o arhitekturi, otkriva.
Od crkava i kurija do pletenih kuružnjaka
Na pitanje kako je došlo do ideje za reportažu o kuružnjacima, Ardijan odgovara: – Kao arhitekt najsretniji sam kad svome poslu mogu pristupiti strastveno. Kad naiđem na zadatak koji mi je blizak i prema kome mogu biti sentimentalan veća je mogućnost da iz mog rada nastane djelo koje može i u drugima stvoriti tračak radosti. Mi arhitekti smo poput djece koja u pijesku grade svoju viziju svijeta I uživamo u svakom dijelu tog procesa, no prava radost nastaje tek ako po završetku I drugi ljudi osjete barem dio naše radosti! Na isti način pristupam i televizijskim reportažama te me od samog početka vukla misao da predstavim temu prema kojoj sam emotivan, svoj kraj.
Motiv za ovu reportažu o tradicijskim oblicima gradnje došao je iznutra – iz čežnje za očuvanjem identiteta mjesta koje se, poput mnogih drugih u kontinentalnoj Hrvatskoj, suočava s nestajanjem svog arhitektonskog karaktera.
– Međimurje je, nažalost, kao i veći dio kontinentalne Hrvatske, u drugoj polovici 20.st., ne baš najsretnijim uvođenjem internacionalnog stila, izgubilo veliki dio svoj graditeljskog identiteta. Naši su ljudi otišli u svijet i htjeli iz tog svijeta donijeti arhitekturu kakvu su tamo vidjeli, dok je struka, posvećena urbanizaciji nakon Drugog svjetskog rata, nedovoljno popratila taj proces transformacije sela. Stoga nije došlo do razvoja “nove međimurske hiže”, objašnjava Ardijan.
U fokusu reportaže našla se tradicijska gradnja kuružnjaka – malih, prozračnih drvenih konstrukcija namijenjenih sušenju kukuruza. No iza te jednostavnosti skriva se kompleksna priča o nestajanju jednog ruralnog identiteta.
– Promijenio se, prilično naglo, i način života, a posljedično i potrebe stanovnika, odnosno način korištenja grunta koji polako gubi gospodarsku ulogu. Tako su i višestoljetne tradicije poput pletenja plota ili kuružnjaka polako zamrle, a graditeljski duh iskonskog međimurskog sela, nažalost, živi tek u ponekoj crkvi, kuriji ili križnom drevu te starom škednju i kuružnjaku, govori mladi arhitekt.
“U snimanju nas je grijalo srce, ali hladio međimurski veter”
Kao i svaka prava priča s terena, i ova je imala svojih izazova. Ardijan prepričava anegdotu sa snimanja: – Nije jednostavno sažeti vrlo ispunjen dan snimanja u zadani format od svega 5 minuta! A pri snimanju nas je pratio i međimurski veter koji je na trenutke prijetio međunarodnim skandalom jer smo strahovali da nam letjelicu ne prenese prema Murakereszturu!
Snimanje je bilo izazovno, ali prepuno dragocjenih trenutaka. Posebno emotivno bilo je snimanje kod starog pletenog kuružnjaka njegovih bake i djeda.
– Iznimno sam sretan što je jednu od glavnih uloga odigrao i stari pleteni kuružnjak mojih bake i djeda, koji, iako ga se svi trudimo očuvati, ipak pokazuje znakove starenja. Šiba, naime, nažalost nije trajna poput kamena. No od samih je materijalnih artefakata možda čak i važnije da se očuva tehnika gradnje odnosno pletenja, priznaje Ardijan.
No bez obzira na poneke tehničke poteškoće, toplina lokalne zajednice i njihova spremnost da podijele znanje i tradiciju ostavila je najjači dojam. U reportaži su sudjelovali najmlađi članovi KUD-a iz Donjeg Vidovca, predvođeni Nikolom Matulinom, te dječji vrtić iz Kotoribe zahvaljujući sestrični Diani Šarek i njezinim kolegama.
– Moram priznati da mi je uvelike pomogla moja sestrična, odgajateljica Diana Šarek. Bez nje i njenih kolega iz vrtića u Kotoribi, koji su zajedno s roditeljima upoznali djecu s temom kuružnjaka, ne bi bilo ostvarivo snimanje u vrtiću, priznaje Karlo Gashi i dodaje: Posebno su me iznenadili moji Vidovčani, najmlađi KUD-ovci predvođeni Nikolom Matulinom i načelnicom Bojanom Petrić, koji su nam priredili takvo glazbeno-scensko iznenađenje da se čak i moj snimatelj i urednik Marin Adrić zapitao: snimamo li mi to Koordinaciju ili Lijepom našom? Za stručni karakter reportaže bili su presudni entuzijazam Marijana Kovača, koji je s unucima Simonom i Rafaelom demonstrirao pletenje plota te stručni osvrt više kustosice Janje Kovač iz Muzeja Međimurja.
Kuružnjak koji ponovno spaja ljude
Iako je tema naizgled uska, reakcije gledatelja pokazale su da postoji duboka glad za autentičnim pričama.
– Iznenadilo me koliki je doseg ostvarila jedna mala reportaža o jednostavnom i funkcionalnom objektu – kuružnjaku. Izgleda da je kuružnjak još jednom uspio u onome što je stoljećima činio, okupio nas je oko sebe, kaže Ardijan.
Njegova glavna poruka gledateljima? Da ponovno počnemo cijeniti ono što je naše, svakodnevno i blisko.
– Čovjeku je urođeno da ne primjećuje vrijednosti u svojoj blizini. Volio bih da se u Međimurcima u budućnosti probudi svijest o vrijednosti specifičnosti tradicijske gradnje. Upravo je ono što nas razlikuje naše bogatstvo kojim se možemo predstaviti u globalnom svijetu, a Međimurje nije samo popevka i gibanica, Međimurje je i hiža, i grunt, pa i kuružnjak! Poticanjem suvremene reinterpretacije načina gradnje naših predaka i očuvanjem rijetkih preživjelih izvornih hiža, još uvijek možemo međimurskom selu vratiti identitet, njegov duh mjesta.
Planovi za budućnost: Prva suvremena međimurska hiža?
Ova reportaža, čini se, nije kraj priče.
– Međimurje je, a pogotovo njegov Donji kraj, nedovoljno prepoznato kao kulturološki fenomen. Sakralna i pučka arhitektura, “seoske palače” židovskih obitelji Hirschler i Zalan te netragom nestali Novi Zrin samo su neke od tema koje zaslužuju više pozornosti. Nekima sam se od njih istraživački bavio tijekom svog studija. A vjerujem i da je došlo vrijeme netko pokuša izgraditi prvu pravu suvremenu međimursku hižu!
Možda ta ideja još traži pravog čovjeka. A možda je Ardijan već na dobrom putu.
U nastavku pogledajte reportažu o kuružnjacima, pletenju šibom i bogatoj međimurskoj tradiciji, kroz oči arhitekta Ardijana Karla Gashija za HTV-ovu emisiju Koordinacija:
