U tihim jutarnjim satima često razmišljam o onome što nas u sestrinskoj praksi najviše dotiče, a o čemu se najmanje govori, a to je emocionalna bol onkoloških pacijenata. Tijelo liječimo lijekovima i terapijama, ali tugu, usamljenost i strah često prešućujemo, kao da su nešto sporedno. A zapravo nisu. Usamljenost i depresija kod osoba oboljelih od karcinoma nisu iznimka, nego pravilo koje često ostaje neizrečeno.
Pacijenti nam povjeravaju ono što ne kažu ni najbližima. I upravo ta povjeravanja najčešće otkrivaju duboku emocionalnu patnju. Usamljenost ne znači da nemaju nikoga; često su tu članovi obitelji, posjete, telefonski pozivi. Ali osjećaj da nitko ne razumije kroz što prolaze, to je prava samoća. Posebno su pogođeni pacijenti u dugotrajnim fazama liječenja, oni koji više ne mogu raditi, oni koji doživljavaju fizičke promjene koje mijenjaju vlastitu sliku o sebi.
Depresija ne mora uvijek „izgledati” tužno. Depresija kod onkoloških pacijenata često je tiha i maskirana. Pacijent će reći: „Dobro sam“, ali više ne razgovara, ne smije se, odbija hranu. Gubi zanimanje za stvari koje su mu nekad bile važne. Nerijetko ne govori o strahu, već o tome kako „nema više smisla“ ili „ne želi nikoga zamarati“. Te izjave treba čuti između redaka ali one nisu slabost, nego vapaj za razumijevanjem.
Znanstvena istraživanja govore da i do 3 0% onkoloških pacijenata razvije depresivne simptome, a velik broj nikada ne dobije odgovarajuću podršku. Razlog? Simptomi se često pripisuju bolesti ili terapiji, a ne emocionalnom stanju.
Zdravstveni sustav mora prepoznati „neizrečeno“
U kliničkoj praksi često čujemo rečenice poput: „Glavno da mu terapija ide“, ili „Sad nije vrijeme za emocije“. A upravo emocije su ono što određuje kako će pacijent proći kroz proces liječenja. Psihološka podrška ne bi smjela biti luksuz ni iznimka. Ona mora biti sastavni dio onkološke skrbi. Ne govorimo ovdje samo o ulozi psihologa, već i o svakom članu zdravstvenog tima koji ima priliku u svakodnevnoj komunikaciji pokazati empatiju, razumijevanje i prisutnost.
Jedna rečenica. Iskreno pitanje „Kako ste zaista?“ – može otvoriti vrata osjećajima koje pacijent dugo drži u sebi. A upravo to može biti prekretnica između emocionalne izolacije i osjećaja da nije sam.
Veliku ulogu u takvom stanju imaju obitelj i zajednica. Usamljenost i depresija ne mogu se liječiti samo u ambulanti. Obitelj i prijatelji često žele pomoći, ali ne znaju kako. Nekad je dovoljno samo biti tu, slušati bez davanja savjeta, bez pokušaja da se problem „riješi“. Bitno je dopustiti pacijentu da tuguje, da se boji, da bude ranjiv.
U lokalnim zajednicama, poput naše međimurske, važno je poticati otvorenije razgovore o emocionalnom zdravlju onkoloških pacijenata. Organizacija grupa podrške, edukacije za članove obitelji, pa i obična gesta susjeda. Sve to vraća osjećaj pripadnosti i sigurnosti.
Borba s karcinomom nikada nije samo medicinska. Ona je i psihološka, emocionalna i duhovna. Usamljenost i depresija su tihe, ali snažne prepreke u toj borbi. Na nama zdravstvenim djelatnicima, obitelji, zajednici je da ih prepoznamo, priznamo i reagiramo.
Jer terapija možda liječi tijelo, ali prisutnost, razumijevanje i suosjećanje liječe dušu.
> Emocionalna patnja i društveno okruženje
